Računajte na nas!

Budućnost njemačkog naroda ovisi o njegovoj mladosti. Stoga se cijela njemačka omladina mora pripremiti za svoje buduće dužnosti. Sva njemačka omladina unutar granica Njemačkog Reicha biće uključena u Hitlerjugend.


U prevodu na srpski, velikosrpski ili draškosrpski navedeno bi zvučalo ovako:

Pozivam sve mlade ljude da služe civilni rok kad završe srednju školu, kad napune 18–19 godina, da rade sklekove, trbušnjake, jedu pasulj, luk, da budu jaki, a da ne budu smotani i prehlađeni na svakom virusu. Da pravimo zdravu naciju, da pravimo sposobnu naciju. Koji kaže – ustaj, operi WC, najedi se luka i po Manjači trči – nakon takvih šest mjeseci mladi ljudi postaju heroji.

Prva izjava odnosi se na zvanično obrazloženje Reichstaga iz 1936. godine koje je poslužilo kao uvod u usvajanje Zakona o Hitlerjugendu, te je tako ideološko - vojno prevaspitavanje institucionalizovano. Shodno tadašnjoj nacističkoj politici priprema mladih za služenje militarističkoj diktaturi bila je stvar svakodnevice, svojevrsna osnovna škola za kasniju opštu mobilizaciju. Uvježbavani su pokliči i borbene pjesme, marširalo se nogu do noge sa SS jedinicama i djeca su vremeno stasavale u naciste. Po navršenom punoljetstvu dobijali bi uniforme Vermachta i skoro zasigurno putovali na prvu liniju smrti.

U slučaju jedne takve države i veoma specifičnog društva, te nacije čije vođe nisu krile svoje namjere, postojanje organizacije kao što je Hitlerova omladina uopšte ne čudi, a u postavci ekosistema dikature zvuči kao nešto uobičajeno, nasušno.



Sa druge strane u krnjoj demokratskoj državi, kada mladi političar bez vojnog iskustva, ratnih sjećanja i fakultetskog obrazovanja poziva na trčanje, sklekove, trbušnjake, pasulj i luk, njegova izjava zvuči kao potpuna glupost. Alanfordovska kontradikcija bez skoro ikakvog smisla.

Analfabetičnost u izjavama aktuelnog gradonačelnika Banjaluke dovela je do opšte zabune. Za njega se civilni i vojni rok razlikuju samo prema nazivu i nedostatku oružja u prvoj varijanti.

Šta je zapravo civilni rok?

Mladi ste Austrijanac, imate 18 godina i ne želite da služite vojni rok. Podnosite izjavu u Agenciju za civilnu službu (Zivildienstserviceagentur) i odlučujete se za društveno koristan rad u zajednici u trajanju od 9 mjeseci, tokom kojih činite ispomoć u javnoj administraciji, bolnici, domu za stara lica, civilnoj zaštiti, vatrogasnoj službi ili bilo kojoj drugoj javnoj ustanovi koja nije direktno povezana sa vojskom. Tokom 9 mjeseci službe obezbijeđen vam je smještaj i hrana, ali i simbolična novčana naknada.

Civilini rok (Zivildienst) u Austriji je određen zakonom, strogo je kontrolisan i provodi se na teritoriji čitave države. Ovom uredbom olakšava se rad javnih službi, a istovremeno se podstiče i svijest o dobrobiti zajednice među mladima. Legalno i zakonito, bez ideoloških doktrina u ukrasnom celofanu.

Osim u Austriji, određeni oblici civilnog roka postoje i u Švicarskoj, te Finskoj, ali akcenat nije na fizičkoj spremi ili ekspanziji borbene gotovosti među vojnosposobnim licima.

Šta je civilni rok u Draškolandu?

U zemlji pasulja i luka, u gradu po dno Manjače civilni rok je sve osim civilni. Služenje zajednici podrazumijeva služenje Drašku Stanivukoviću i njegovim idejama o antismotanoj, zdravoj naciji čija omladina trčkara po manjačkim vrletima, dok ih sopstveni zadah luka pecka za oči. Program kakav predstavlja civilni rok čija suština je rad u javnoj službi trebao bi da bude lišen vojnih elemenata, a upravo su trčanje, boravak u kasarni i ribanje klozeta sastavni dio svih ovosvijetskih, vojnih rokova.



Stanivuković uopšte ne spominje troškove uvođenja civilnog roka, kao ni potencijalna kršenja Zakona o odbrani BiH, koji jasno zabranjuje mogućnost da bilo koji niži nivo vlasti od državnog osniva i upravlja bilo kakvom formacijom koja ima militantski prefiks.

Toplo preporučujem gradonačelniku da uz tanjir graha i krišku luka priupita Google, ChatGPT, babu Goslavu ili zlu ne trebalo štivo o tome šta zapravo podrazumijeva civilni rok.

Namjerne slučajnosti i rajhovska estetika:

Zanimljivo je da Republika Srpska kakvu zamišlja Stanivuković i Njemčka kakvu je gradio Hitler dijele nekoliko sličnih osobina.

Krenimo od naziva pokreta.
Pokret Sigurna Srpska ili skraćeno PSS, oduzmemo li akronimu slovo P, jer je jasno da se radi o pokretu, spade naziv na dva slova: SS.



SS je u nacističoj Njemačkoj bila skraćenica od Schutzstaffel, što u prevodu znači - Zaštitni odjel, a u praksi je predstavljao jedno od oružanih krila Nacionalsocijalističke radničke stranke.

SS je osnovan 1925. godine
PSS je osnovan 2025. godine.

Hitlerjugend, iako legalizovan tek 1936. godine, osnovan je čak deset godina ranije, tačnije 1926. godine.
Draškojugend, preciznije inicijativa o služenju civilnog roka biće ozvaničena 2026. godine.


Recimo da se radi o trivijalnim slučajnostima i podudarnostima koje ne dokazuju nikakvu čvrstu poveznicu između nacizma i draškizma, ali nekolicina pomenutih koincidencija isuviše su slučajne da bi bile puka slučajnost.

Bez obzira da li se ugleda na Adolfa Hitlera, Milorada Dodika, Aleksandra Vučića ili nekog četvrtog antipatriotu, Draško Stanivuković je politička neminovnost, koju ćemo nažalost, ustoličili se nakon opštih izbora u oktobru ove godine, trpiti još minimum 20 godina i to po nalogu nekoliko centara moći izvan Bosne i Hercegovine, kao što je Dodik na tenku, tako će i Stanivuković za ruku biti doveden na vlast, a sve to pod izgovorom volje građana.


Klin se klinom izbija:

Osim izgubljenosti u pojmovima i njihovom značenju, Stanivuković pati i od patologije sopstvenog populizma čije razmjere ne može da spozna, a iste ga tjeraju da svaku svoju fix ideju sprovodi u djelo. Činjenica da se njegove politikantske maštarije i vlažni snovi o nedosanjanom državništvu, ne podudaraju sa realnošću ne spriječavaju ga u namjeri da se obasipa glupostima, kupujući tako naklonost glasača po sniženim cijenama. Za dvije minute ispraznog bulažnjenja o mladima, herojstvu i izgradnji nacije pobrao je simpatije nekadašnjih desetara ukrašenih JNA tetovažama na ramenu, kao i mokre poljubce majki budućih obilića.

Društvo koje postojeće bolesti liječi dodatnim oboljenjima ne može ozdraviti ukoliko se prije svega ne suoči sa sopstvenom prošlošću kao uzrokom hronične nezdravosti.

Zdravo društvo ne može biti ono u kojem su ratni zločinci heroji, a njihovi murali ukrasi na fasadam koje treba podebljavati. U zdravom društvu voljena i rodna Manjača Draška Stanivukovića nije ni poligon za obuku omladine, ali ni izletište, već opomena da se ratni zločini počinjeni na svega 20 minuta od centra Banjaluke ne smiju ponoviti.



Za zdravo društvo poigravanje političara sa mladima i njihovom budućnošću predstavlja upozorenje, a ne praksu koju treba tolerisati.

Ali, društvo u kojem živimo nije zdravo.