Ugovori lobista i kosti genocida

Skoro tri decenije nakon što je Dejtonski mirovni sporazum okončao najkrvaviji sukob u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina se ponovo nalazi na milost i nemilost stranih posrednika — samo što ovoga puta oni ne nose uniforme, već skupa odijela.
U januaru je Haaretz otkrio da je Marc Zell, advokat iz Jerusalema i predsjednik organizacije Republicans Overseas Israel, registrovan kao plaćeni lobista za Republiku Srpsku — entitet sa srpskom većinom u Bosni i Hercegovini. Njegov zadatak: pomoći da se ukinu američke sankcije Miloradu Dodiku, predsjedniku entiteta i jednom od najbližih saveznika Vladimira Putina na Balkanu.

Vrijednost ugovora iznosi 840.000 dolara — iznos nevjerovatan za entitet koji se redovno žali na praznu kasu. Mandat je bio jasan: rehabilitovati Dodikov imidž u Washingtonu i prikazati bosanske Srbe kao žrtve navodnog “lova na vještice”. Iznos za lobiranje je danas minimalno 4 puta veći od spomenutog.

Ironija je zapanjujuća. Isti politički aparat čije su snage 1995. godine izvršile genocid u Srebrenici — zločin koji su potvrdili i Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde — danas plaća američke i izraelske lobiste da operu njegovu reputaciju i oslabe sankcije namijenjene sprječavanju novog razaranja.

Ali priča se ne završava tu. Bivši guverner Illinoisa Rod Blagojevich, kojeg je Donald Trump pomilovao nakon što je odslužio kaznu zbog korupcije, takođe se pridružio lobističkom timu Republike Srpske. Njegova misija, prema vlastitom registru stranog agenta, jeste da “poboljša odnose” između entiteta i SAD — zagovarajući ukidanje Ureda visokog predstavnika, slabljenje nadzora NATO-a i ukidanje sankcija Dodiku.

Spektakl osuđenog američkog političara koji lobira za sankcionisanog balkanskog autokratu djeluje groteskno. No, ispod te groteske krije se opasno preplitanje korupcije, ideologije i zapadnog umora — spoj koji prijeti da poništi i ono malo napretka što je Bosna postigla od kraja rata.

Novi lobisti secesije
Detalji lobističkih ugovora izgledaju poput međunarodne alijanse kompromitovanih figura. Marc Zell, advokat povezan s Trumpovim krugovima u Izraelu, i Rod Blagojevich, pomilovani političar i samozvani “Trumpokrat”, danas su javna lica međunarodne kampanje Republike Srpske za prepravljanje poslijedejtonskog poretka.

Njihov klijent, Milorad Dodik, nije običan balkanski nacionalista. Posljednjih petnaest godina sistematski razgrađuje krhke državne institucije Bosne i Hercegovine — zabranjuje državnim policijskim i pravosudnim organima da djeluju u RS-u i prijeti referendumima o otcjepljenju. Njegova vlada je usvojila zakone kojima se odluke Ustavnog suda BiH proglašavaju “nevažećim” u entitetu, te je osnovala paralelne institucije namijenjene zamjeni državnih.

Sjedinjene Države i Evropska unija godinama prepoznaju Dodikove poteze kao destabilizirajuće. Ipak, njegova politička dugovječnost i novi lobistički pohod pokazuju koliko zapadne kontradikcije zapravo hrane njegovu moć.

Svaka sankcija i svaka “duboka zabrinutost” iz Washingtona ili Bruxellesa rezultirala je novim spasilačkim injekcijama: investicijama iz Mađarske, energetskim sporazumima s Rusijom i sada — plaćenim zapadnim lobistima.

Nije slučajno da isti američki sistem koji je nekada oblikovao Dejton danas služi — za odgovarajuću cijenu — da ga podriva.

Politički analitičar iz Sarajeva, Srećko Latal, sažeo je to ovako: “Dodik danas troši novac građana jer zna da je američka politika od principa prešla na trgovinu uticajem. Tragedija nije u njegovoj drskosti, nego u tome što zna da Zapad ima svoju cijenu.”



Zapadna opsesija “stabilnošću”
Da bi se razumjelo kako je Bosna došla do ovoga, treba se vratiti na pogrešnu logiku Dejtonskog sporazuma: da se mir može očuvati nagrađivanjem ratnih realnosti, a ne njihovim prevazilaženjem.
Dejton je zamrznuo etničke podjele u ustavni okvir. Stvorene su dvije gotovo samostalne jedinice — Republika Srpska i Federacija BiH — svaka sa sopstvenim parlamentom, policijom i vladom. Cilj je bio da se zaustavi ubijanje, a ne da se izgradi funkcionalna država.

Tri decenije kasnije, ta arhitektura se pretvorila u okov. Bosna ima jedno od najslabijih centralnih uprava na svijetu, stalno blokiranu entitetskim vetima i etničkim kvotama. Sistem zamišljen da očuva mir postao je garancija paralize.

U takvom ambijentu zapadna politika se pretvorila u dogmu: “stabilnost prije pravde.” Svaki put kad Dodik zaprijeti otcjepljenjem, slijedi nekoliko diplomatskih fraza — i potom tišina. Isti oni koji ga sankcionišu nastavljaju mu posredno slati razvojne fondove.

Licemjerstvo je očigledno. U ime “održavanja mira” Zapad je normalizirao eroziju bosanske suverenosti. Toleriše Dodikove napade na državu da bi izbjegao sukob — i time zapravo nagrađuje njegovu ucjenu.

Ta opsesija stabilnošću postala je najveća prijetnja samoj stabilnosti.

Dodikova prkosna osa: Moskva–Budimpešta–Beograd
Dodikova nedavna smjena s funkcije od strane Centralne izborne komisije BiH — nakon presude od godinu zatvora i šestogodišnje zabrane kandidovanja — trebala je označiti prekretnicu. Umjesto toga, izazvala je novu ustavnu krizu.

Odbijajući da prihvati odluku, Dodik je najavio referendum u RS-u o tome da li građani priznaju presudu. Zaprijetio je da će policija spriječiti predstavnike državnih organa da uđu u entitet.
U roku od nekoliko dana, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, mađarski premijer Viktor Orbán i rusko Ministarstvo vanjskih poslova javno su stali iza Dodika — optužujući bosanske institucije da su “strano nametnute” i slaveći ga kao branitelja “suvereniteta”.

Ta iliberalna osovina — Beograd, Budimpešta, Moskva — danas predstavlja geopolitički štit Republike Srpske.

Budimpešta koristi svoje pravo veta u EU da blokira nove sankcije Dodiku; Moskva koristi njegovu prkosnost kao oruđe protiv zapadnog uticaja u regionu; Vučić, iako oprezan, koristi Dodikove provokacije kao dimnu zavjesu za vlastite autokratske prakse.

Bosna je tako postala ogledalo globalnog sukoba između demokratije i autoritarizma — samo što u njenom slučaju, zapadne demokratije često same sebi podmeću nogu.



“Probosanski blok”: Bez muda i časti
Ako je Republika Srpska nacionalizam pretvorila u oružje, tzv. “probosanske” stranke pretvorile su nesposobnost u sistem.

Prema anketi Ipsos/IRI iz 2025. godine, polovina građana Federacije BiH smatra da je njihova vlada “vrlo neuspješna” — dramatičan pad povjerenja u odnosu na prethodnu godinu. Samo 1 posto ispitanika ocjenjuje je “vrlo uspješnom”.

Još poraznije, 83 posto građana vjeruje da zemlja ide “pogrešnim putem”.
Iza ovih brojki krije se gorka istina: političke partije koje se nominalno zalažu za državno jedinstvo potrošile su moralni kapital u korupciji, međusobnim sukobima i potpunom odsustvu strategije.
Godinama je Federacija poligon za partijska uhljebljenja i kontrolu budžetskih tokova. Njihovi neuspjesi Dodiku daju savršeno oružje: sliku Sarajeva kao korumpiranog, nesposobnog centra koji ne zaslužuje autoritet.

Čak i dužnosnici EU više ne kriju frustraciju. Tokom posjete u junu, komesarka za proširenje Marta Kos upozorila je da Bosna “gubi dragocjeno vrijeme” i rizikuje da prokocka pregovore o članstvu. Njene riječi u Sarajevu su, međutim, prošle gotovo nezapaženo.

Federacijski lideri — od etnički krhke koalicije do paralizirane birokratije — postali su Dodikovi najkorisniji saveznici. Svaka afera i svaki neprocesuirani slučaj korupcije ruše kredibilitet države i jačaju narativ da samo autoritarci mogu donijeti “red”.

Drugim riječima, “probosanski” blok je kvazi moralni kapital pretvorio u političku impotenciju.

Lobistička ofanziva: Kada se korupcija susretne s oportunizmom
U takvom vakuumu kredibiliteta, Dodikova lobistička ofanziva cvjeta.
Kada je angažovao Rudyja Giulianija — bivšeg gradonačelnika New Yorka i diskreditovanog Trumpovog savjetnika — da lobira u Washingtonu, cilj nije bio stvarno promijeniti američku politiku, već stvoriti predstavu: dokazati da Republika Srpska ima pristup centrima moći.

U pozivu Giulianiju Dodik piše: “Vi i predsjednik Trump najbolje razumijete nemilosrdnu prirodu ‘duboke države’.”

Poruka je bila jasna — prikazati državne institucije BiH i međunarodne nadzornike kao dio “zavjere duboke države”, i time se ideološki uskladiti s populističkom desnicom koja u svijetu širi istu poruku.

Nije riječ samo o interesu, već o ideologiji. Od Orbána do Trumpovih saradnika, Dodik vidi mrežu neliberalnih populista koji dijele njegov prezir prema multilateralizmu i nezavisnom pravosuđu.
Za lobiste, Bosna je samo još jedan klijent. Za Dodika, to je šansa da legitimira sebe kroz zapadnu retoriku “suvereniteta”.

Problem je što takvi pokušaji imaju posljedice. Svaka konferencija za novinare, svaka “misija za utvrđivanje činjenica” u Banjaluci, podriva međunarodni konsenzus. Svaki novi ugovor pretvara negiranje genocida u političku kampanju.

Evropsko licemjerstvo: Nagrada za etničko čišćenje
Dok SAD raspravlja kako postupiti s Dodikom, Evropa šalje kontradiktorne poruke koje se svode na prećutno odobravanje.
Evropska unija je otvorila pregovore o pristupanju s Bosnom, ali je odbila uvesti ozbiljne sankcije RS-u. Komesarka Marta Kos upozorava na “neustavne inicijative”, dok članica Unije, Mađarska, otvoreno finansira Dodikove projekte.

To je moralni slom evropske politike: istovremeno slavljenje “evropskog puta BiH” i tolerisanje onih koji ga razgrađuju.

Bruxelles zahtijeva reforme i “stabilnost”, ali ne i odgovornost. Dok kritikuje Sarajevo zbog neefikasnog pravosuđa, zatvara oči pred Orbánovim rušenjem zajedničke politike. Dok poziva na pomirenje, finansira sistem koji nagrađuje ucjenu.

Trideset godina nakon Srebrenice, entitet koji je počinio genocid danas ima međunarodni legitimitet: sjedi u državnim institucijama, prima EU fondove i angažuje lobiste u Washingtonu.
To je prava pobjeda etničkog čišćenja — ne teritorijalna, već moralna.

Balkan kao ogledalo evropskog pada
Kriza u Bosni nije izolovani incident, već simptom šireg slabljenja Zapada.
Nedavna turneja predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen po Zapadnom Balkanu to je razotkrila. Njene riječi o “zelenoj tranziciji” i “digitalnim integracijama” zasjenjene su jednom porukom: promijenite ustave ili gubite “evropsku perspektivu”.

Predsjednik Slovačke Peter Pellegrini dan ranije je upozorio: “EU iscrpljuje Zapadni Balkan svojom politikom i rizikuje da izgubi generacije koje su nekad vjerovale u evropsku ideju.”
U Bosni, to iscrpljenje je postalo opipljivo. Građani vide dvostruke standarde: predavanja o demokratiji praćena šutnjom pred Dodikovim autokratizmom; zahtjeve za reformama praćene finansiranjem istih korumpiranih struktura.

Za mnoge u Bosani i Hercegovini, Evropa više ne simbolizira nadu — već licemjerstvo.



Dezorijentacija: između dva svijeta koji propadaju
Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju i dubinu geopolitičke zbunjenosti. Samo 4 posto građana BiH smatra Sjedinjene Države najvećim saveznikom. Dvostruko više njih vidi Srbiju ili Tursku kao pouzdanije partnere.

Čak 18 posto ispitanika smatra SAD prijetnjom Bosni — gotovo koliko i Rusiju.
Ovi stavovi nisu rezultat samo propagande. Oni su posljedica trideset godina nedosljedne i oportunističke zapadne politike. Građani su gledali kako Zapad podržava nacionaliste kad mu to odgovara, ignoriše korupciju kad mu ne smeta, i slavi “reforme” koje postoje samo na papiru.
Kada diplomate govore o Bosni kao “mogućoj uspješnoj priči”, većina građana to danas doživljava kao ironiju.

Rasplet mira
Dodikova smjena u avgustu 2025. bila je historijska — prvi put u poslijeratnoj Bosni da je entitetski predsjednik smijenjen domaćim putem, kroz vladavinu prava. Umjesto slavlja, uslijedila je nova institucionalna kriza.

Njegovi saveznici proglasili su odluku “ništavnom”, Narodna skupština RS-a odbila je saradnju sa Sarajevom, a policija zaprijetila da će blokirati izborne zvaničnike.

Iza te drame stoji gorka činjenica: bosanska suverenost postoji više na papiru nego u stvarnosti. Dejtonski sistem omogućava svakom entitetu da paralizira državu, svakoj odluci da postane povod za ucjenu, svakom sudu da bude osporen.

Zapad, u strahu od konfrontacije, nastavlja da “upravljа krizom” — dok ne zapuca.

Zemlja prijatelja, neprijetelja.
Bosna je danas žrtva ne samo odlučnih neprijatelja, nego i izgubljenih saveznika.
Washington koleba između sankcionisanja Dodika i slušanja njegovih lobista. Bruxelles drži govore o reformama, a finansira one koji ih blokiraju. Ured visokog predstavnika — nekad simbol međunarodne moći — danas je sveden na administrativnu formalnost.

Građani, iscrpljeni korupcijom, nacionalizmom i licemjerstvom, sve češće biraju emigraciju kao jedini oblik protesta.

Trideset godina nakon genocida, Bosna ostaje podijeljena jer je svijet odlučio da je podjela cijena mira. Danas se čini da je popuštanje cijena diplomatije.


Lekcija koju Zapad odbija naučiti
Ponovni uspon lobističke kampanje Republike Srpske u Washingtonu i Tel Avivu nije samo balkanska epizoda. To je upozorenje – šta se dešava kad moralna jasnoća ustupi mjesto političkoj pogodbi.

Pokazuje da se negiranje genocida može pretvoriti u lobističku strategiju, da sankcionisani lideri mogu kupovati kredibilitet, i da korumpirane elite u Sarajevu mogu srozati ideju države koju brane.
Zapadno insistiranje na “stabilnosti” proizvelo je suprotan efekat: krhki mir bez povjerenja, institucije bez autoriteta i društvo bez nade.

Trideset godina nakon Srebrenice, grobnice su uredne, govori se drže – dok arhitekte istog zla unajmljuju američke lobiste i izraelske advokate da im vrate ugled.
To nije samo bosanska sramota. To je zapadna.

Ako međunarodna zajednica ne nauči razlikovati pomirenje od revizionizma, mir od predaje – Bosna neće biti posljednja zemlja koja će otkriti da se i genocid može nagraditi, sporo ali sigurno.