Vanjska politika Bosne i Hercegovine odavno je razapeta između moralnih principa koji su je izrodili i pragmatičnih pritisaka koji je danas lome. Ta napetost eskalira svaki put kada međunarodna kriza zahtijeva suveren i nedvosmislen stav. To se jasno očitovalo 3. januara 2026. godine, nakon oružane agresije Sjedinjenih Američkih Država na Venecuelu i otmice njenog predsjednika, Nicolása Madura. Dok su s različitih strana svijeta, od Pekinga i Brazilije, pa čak i iz dijelova Evrope stizali apeli za poštivanje međunarodnog prava, Ministarstvo vanjskih poslova BiH odlučilo je stati na stranu agresora. Nazivajući Madura „diktatorom“ uz opasku da je „svijet bolje mjesto bez njega“, MVP BiH nije počinilo tek diplomatski gaf; bio je to simptom dubokog institucionalnog i moralnog posrnuća.

U trenutku kada čak i najbliži saveznici Washingtona pozivaju na suzdržanost, bh. diplomatija, pod palicom ambasadora Zlatka Lagumdžije, bira ne samo podržati nasilni čin, već ga i ideološki glorificirati. To nije bila realpolitika mudre male države, već vazalni refleks - automatizirana lojalnost koja izvire iz provincijalnog straha pred silom.

Paradoksalno je da Bosna i Hercegovina, čiji opstanak ovisi isključivo o snazi međunarodnog prava i ideji ravnopravnosti država, podržava nasilje nad tuđim suverenitetom. Bez obzira na političku kontroverznost Madura, ovakva podrška je čin samoponištenja. Odricanjem od principa nepovredivosti granica, BiH podriva same temelje na kojima počiva njena vlastita egzistencija.

Problem nadilazi sadržaj samog saopštenja; on leži u duhu koji iz njega progovara – duhu elita koje legitimitet crpe iz pokornosti velikim silama, a ne iz odgovornosti prema vlastitom ustavnom poretku. Lagumdžijin pokušaj da agresiju opravda kroz „moralnu paralelu“ sa stavom Venecuele prema Rezoluciji o Srebrenici otkriva opasnu patologiju: nesposobnost razlikovanja svetog pijeteta prema žrtvama od puke političke poslušnosti.

Slučaj Venecuele stoga je ogledalo bh. diplomatije. On razotkriva koliko brzo zaboravljamo vlastite lekcije. Ako se BiH danas ne može solidarizirati s načelom suvereniteta druge zemlje, s kojim pravom sutra može očekivati da svijet stane u njenu odbranu?

Ova analiza ne izvire iz ideoloških simpatija prema režimu u Caracasu, niti iz želje za glorifikacijom tamošnjeg političkog sistema, već iz elementarne potrebe za odbranom međunarodnih principa. Venecuela nije bezgrešna država, niti Bosna i Hercegovina treba da u njenim modelima traži svoje putokaze, ali naša zemlja ima neizbrisiv dug prema sebi i sopstvenoj krvavoj historiji. Taj dug nas obavezuje da nikada, ni pod kakvim pritiscima, ne postanemo nijemi saučesnici u stvaranju opasnih presedana koji brutalno razaraju međunarodni poredak.

Istražit ćemo trenutak u kojem je Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, trgujući državničkom hrabrošću za jeftini moralni relativizam, svjesno napustilo same temelje ozbiljne diplomatije. U svijetu u kojem se pravo jačeg nameće kao jedini zakon, mi smo izabrali ulogu poslušnika koji ne postavlja pitanja. Na kraju tog puta ostaje nam samo gorko saznanje da od moći koja gazi pravo postoji nešto daleko opasnije i tragičnije - mala država koja je u potpunosti izgubila svoje dostojanstvo.

Diplomatska pokornost

Između realpolitike i moralne izdaje
Saopštenje Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine od 4. januara 2026. godine predstavlja onaj rijedak, porazan trenutak u kojem se vanjska politika jedne suverene države svodi na puki eho tuđe propagande. Umjesto pozicije neutralnosti, moralne distance i insistiranja na međunarodnom pravu (što bi bio minimum diplomatske odgovornosti ) MVP BiH je odaslao poruku koja, bez zadrške, prepisuje formulacije State Departmenta.

Navodeći kako „BiH podržava napore međunarodne zajednice da ukloni diktatorski režim“ i kako „svijet može odahnuti“, MVP svjesno izostavlja Povelju UN-a, principe suvereniteta i zabranu upotrebe sile. Umjesto prava, na scenu stupa moralistički diskurs pobjednika: agresija se redefinira kao „oslobođenje“, a otmica predsjednika kao „čin pravde“.

Ovakav rječnik nije diplomatski gaf, već retorička kolonizacija. On nije plod promišljene strategije, već refleks poslušnosti. Upotreba etikete „diktator“ bez ikakve međunarodne pravne podloge pokazuje da se bh. diplomatija odrekla objektivnosti. To ne odražava moć, već strah i tjeskobu male elite da bi se svako odstupanje od Washingtona moglo protumačiti kao neposlušnost.
U tome leži paradoks: BiH, zemlja čiji je identitet definiran preživljavanjem agresije, danas poseže za rječnikom agresora kako bi opravdala tuđi napad. Tu se ogleda najdublja tragedija bh. diplomatije - potpuno odsustvo samosvijesti. Umjesto da vlastiti historijski kapital pretvori u moralni autoritet, BiH je izabrala ulogu poslušnika.

Pozivanje na „međunarodnu zajednicu“ u ovom kontekstu služi kao eufemizam za interese jedne sile koji se pokušavaju nametnuti kao univerzalne vrijednosti. Time se svjesno briše razlika između istinskog multilateralizma i hegemonije, razlika na kojoj počiva pravna jednakost država.

Tragično je što ovakva servilnost BiH nije donijela nikakav politički benefit. Niti je osigurala investicije, niti je popravila međunarodni imidž. Naprotiv, izazvala je podsmijeh u diplomatskim krugovima, gdje je BiH doživljena kao karikatura saveznika; država koja se, u želji da se dodvori velikima, odrekla vlastitog dostojanstva.

Ono što se pokušava prodati pod krinkom „realpolitike“ zapravo je idejna kapitulacija. Male države smiju biti pragmatične, ali nemaju luksuz da budu besprincipijelne. Kada pragmatizam postane automatsko slaganje, diplomatija prestaje biti instrument zaštite interesa i postaje mehanizam samoponiženja. Vanjska politika bez vrijednosti seli se u domenu unutrašnje patologije: to je simptom društva naviknutog na preživljavanje pokoravanjem.

Ova institucionalna snishodljivost nije samo plod trenutne vlasti; ona je kulturni obrazac građen decenijama u sjeni međunarodne tutele. U zemlji u kojoj su strani faktori sukreirali ustav i ekonomiju, političke elite su istrenirane da vjeruju kako se lojalnost podrazumijeva. Ipak, između realpolitike i moralne izdaje postoji jasna granica. Bosna i Hercegovina ju je ovim saopštenjem nepovratno prešla.

Zloupotreba pijeteta u diplomatiji

Nakon saopštenja Ministarstva vanjskih poslova, uslijedio je istup ambasadora Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim narodima, Zlatka Lagumdžije. Dok je globalna javnost još bila u šoku zbog slika američkih trupa u Caracasu, Lagumdžija je poručio da „Bosna i Hercegovina razumije razloge zbog kojih je svijet odlučio djelovati protiv režima Nicolása Madura“, dodavši:

„Ne smijemo zaboraviti da je upravo Madurova vlada glasala protiv Rezolucije o genocidu u Srebrenici.

Bosna i Hercegovina zna šta znači biti žrtva zla i nikada neće stati na stranu onih koji brane diktatore.“

Ta je izjava u diplomatskom smislu bila fatalna. Njome je ambasador države koja je preživjela genocid pretvorio tragediju vlastitog naroda u jeftinu političku valutu. U trenutku kada se od BiH očekivala moralna dosljednost, svjedočili smo instrumentalizaciji Srebrenice kao opravdanju za grubo kršenje međunarodnog prava.

Ovakav potez razotkriva duboko nerazumijevanje razlike između iskrenog pijeteta i političke zloupotrebe sjećanja. Srebrenica je simbol univerzalnog upozorenja čovječanstvu, a ne diplomatski kredit za selektivno opravdavanje sile. Onog trena kada se tragedija pretvori u argument za agresiju, ona gubi svoj izvorni moralni smisao.

Lagumdžijina logika implicira da je glas Venecuele protiv Rezolucije iz 2015. godine dovoljan razlog da se ta zemlja liši prava na suverenitet. Takvo rezoniranje razara samu suštinu međunarodnog poretka: princip jednakosti država nije, i ne smije biti, uslovljen moralnim ocjenama. Da jeste, svaka bi velesila imala pravo samostalno odlučivati koji narodi zaslužuju pravnu zaštitu, a koji su je svojim glasanjem „prokockali“.

Posebno je problematična emocionalna zamjena teza u kojoj se pijetet prema žrtvama koristi kao alat za moralno rangiranje država. Time se Srebrenica ne čuva već se profanira, pretvarajući se iz univerzalnog simbola protiv zločina u retoričko oružje za dnevnu politiku. Iako je Venecuela bila na pogrešnoj strani historije po pitanju Rezolucije, to ne daje pravo Bosni i Hercegovini da bude na pogrešnoj strani prava po pitanju Venecuele.

Dužnost ambasadora nije da dijeli moralne certifikate državama, već da brani poredak koji malim narodima omogućava da se njihov glas uopće čuje. Kada predstavnik zemlje čije je priznanje plod međunarodnog konsenzusa podrži otmicu šefa druge države, on direktno podriva vlastiti temelj postojanja. Ako pravo ne važi za Venecuelu, s kojim argumentom sutra treba da važi za Bosnu i Hercegovinu?

Stoga Lagumdžijina izjava nije bila samo politički neodgovorna, već ontološki autodestruktivna. On je ponovio grešku mnogih post-konfliktnih diplomatija: zamjenu moralnog kapitala za simbolički dug prema moćnima. To je ono što Achille Mbembe naziva „etikom poslušnosti slabih“ - fenomen u kojem marginalne države dokazuju svoju „civiliziranost“ bespogovornim usvajanjem narativa centara moći.

U moralnom smislu, ovo je izdaja vlastitog iskustva patnje. U političkom smislu, ovo je samoubistvo diplomatije.
Država koja ne razlikuje pijetet od poslušnosti prestaje biti moralni subjekt međunarodne zajednice i postaje tek pasivni objekt tuđih strategija.

Pravni nihilizam

Kada slabima ne ostaje ništa osim prava
Bosna i Hercegovina je država čije samo postojanje duguje međunarodnom pravu. Njen suverenitet i teritorijalni integritet nisu plod vojne dominacije ili ekonomske moći, već normativnog konsenzusa – dogovora svijeta da se poredak proistekao iz Dejtonskog sporazuma mora poštovati. Upravo zato, svako odstupanje bh. diplomatije od principa suvereniteta i zabrane upotrebe sile predstavlja egzistencijalni paradoks. Kada Ministarstvo vanjskih poslova podrži otmicu predsjednika druge države, ono svjesno podriva jedini mehanizam koji Bosnu i Hercegovinu čini mogućom.

Ova kontradikcija postaje još oštrija kada se posmatra kroz prizmu historijskih presedana. Američka operacija u Venecueli nije izolovan incident; slični modeli primijenjeni su u Panami, Iraku i Libiji. Iako su ti akti bili pravno upitni, male države su mahom šutjele, gajeći fatalnu iluziju da je njihova šutnja investicija u buduću zaštitu. No, u svijetu selektivne pravde, male države ne stiču sigurnost pokornošću – one je gube.

Pravni nihilizam se širi poput virusa: svaka njegova primjena slabi cjelokupni sistem. Ako međunarodno pravo ne važi za Venecuelu, ono prestaje važiti i za Ukrajinu, Palestinu ili samu Bosnu i Hercegovinu. U momentu kada otmica šefa države postane „legitimno sredstvo promjene režima“, svaka granica i svaka rezolucija UN-a postaju relativne kategorije. Za države bez vojne sile, pravo je jedino oružje. Odricanjem od njega, one se pred svijetom samovoljno razoružavaju.

Presedan otmice: Razaranje temelja poretka Povelja UN-a je nedvosmislena: nijedna se država ne smije miješati u unutrašnje poslove druge (Član 2, stav 7), niti koristiti silu protiv njene političke nezavisnosti. Otmica suverenog predsjednika, ma koliko on bio nepopularan, predstavlja direktan udar na ove temelje. Opravdavanje takvog čina moralnim razlozima otvara Pandorinu kutiju u kojoj svaka intervencija postaje dopuštena, ovisno o volji onoga ko posjeduje moć.

BiH, kao zemlja čije je priznanje direktan proizvod ovih normi, morala je biti prvi glas upozorenja.
Umjesto toga, izabrala je oportunizam i „razumijevanje“ za agresora. To nije realpolitika; to je abdikacija prava.

Pravo kao granica opstanka Kako je pisao teoretičar Hedley Bull, male države postoje samo dok sistem pravila funkcioniše; one su „proizvod prava, a ne sile“. Kada pravo ustukne, vraćamo se u hobsovsko stanje prirode — svijet u kojem istinu definiše isključivo moć. Paradoksalno, pravo je daleko važnije malim nego velikim narodima. Veliki mogu preživjeti kršeći pravila; mali opstaju isključivo zahvaljujući njima.

Svaki aplauz nasilju nad tuđim suverenitetom zapravo je čin samoodricanja. Aplaudirajući otmici Madura, BiH nesvjesno legitimizira mogućnost da sutra neko aplaudira ukidanju njenog ustavnog poretka ili promjeni njenih granica. Jer, ako se načelo suvereniteta pogazi jednom, ono gubi svoju sakralnost zauvijek.

Branitelji ovakvih poteza često se pozivaju na „realnost“. Međutim, realpolitika bez principa pretvara državu u puki refleks tuđe volje. Na duge staze, to vodi u potpuni gubitak kredibiliteta: nijedan saveznik istinski ne poštuje onoga ko ne poštuje vlastito dostojanstvo. Bosna i Hercegovina se ovim činom svrstala među države koje više ne proizvode stavove, već ih pasivno prepisuju.

Između principa i pragmatizma: BiH u raljama hegemonije

Bosanskohercegovačka diplomatija voli se kititi pridjevom „realistična“. Kad god se ukaže na moralni ili pravni sunovrat njenih postupaka, dežurni odgovor glasi:

„Mi smo mala zemlja; moramo čuvati odnose s moćnima.“

Ta mantra, ponavljana decenijama, postala je doktrina za opravdanje vlastite pasivnosti. Pod krinkom pragmatizma krije se politička nemoć – opasno uvjerenje da male države nemaju pravo na principe jer „nemaju luksuz“ da ih brane. No, pragmatizam koji ne poznaje granicu brzo evoluira u čistu servilnost.

Kada se moralni kriteriji potpuno podrede interesima velikih sila, tada i sam „interes“ gubi sadržaj; on postaje tek refleks tuđe volje. U slučaju BiH, ta dinamika poprima karikaturalne oblike: svaka promjena prioriteta u Washingtonu izaziva momentalnu promjenu moralnih koordinata u Sarajevu. Danas je diktator onaj koga Washington označi, a sutra je isti taj „partner u demokratizaciji“. Takva fleksibilnost nije diplomatija već ideološka mimikrija. Izvorno značenje pragmatizma ne podrazumijeva odricanje od principa, već sposobnost njihove primjene u složenim okolnostima. Kada se BiH pravda da „nema izbora“ nego podržati svaku akciju Zapada, ona zapravo priznaje da više ne posjeduje vanjsku politiku, već samo mehanizam za prevođenje tuđih saopštenja. To nije realizam – to je intelektualna praznina prerušena u racionalnost.

Posljedice su dalekosežne. Prvo, ovakav pristup razara kredibilitet: država ne može tražiti poštovanje prava za sebe, dok istovremeno aplaudira njegovom rušenju drugdje. Drugo, gubi se kapacitet za strateško promišljanje; umjesto planiranja, diplomatija se svodi na refleks. Treće, ovakva politika zacementirala je percepciju BiH kao političkog protektorata – entiteta koji u međunarodnom sistemu opstaje zahvaljujući inerciji, a ne autonomnoj volji.

Najveća tragedija nije u nesrazmjeru snaga, već u nesposobnosti da se hegemonija uopće prepozna. Diskurs „vječite zahvalnosti“ postao je toliko normaliziran da se svaka kritika prokazuje kao „antizapadna histerija“. U stvarnosti, hegemonija ne nagrađuje poslušne – ona ih koristi. Male države koje su previše voljne žrtvovati vlastite principe za tuđe interese prestaju biti saveznici i postaju potrošna roba. Historija je neumoljiva: od Paname do Gruzije, oni koji su bezrezervno vjerovali u zaštitu velikih sila često su prvi nestajali s mape kada bi postali suvišni.

Servilnost bh. diplomatije korijen ima u provincijalnoj svijesti koja moralnost poistovjećuje s pokornošću. U tom svijetu, samostalno mišljenje je prijetnja, a kritika moćnih hereza. Zato se u slučaju Venecuele domaći prostor nije bavio legalnošću agresije, već isključivo strahom „da se ne zamjerimo Americi“. To je klasičan obrazac autokolonijalne psihologije: kolonizirani subjekt sam sebe disciplinira, vjerujući da će poslušnošću steći priznanje. Rezultat je status quo bez digniteta. BiH se ponaša kao da je svaka pohvala Zapadu obavezna, a svaka kritika opasna. Time država prestaje biti akter i postaje simbolička periferija čija je jedina uloga da potvrđuje moralne narative moćnijih.

Tragedija pragmatizma Istinski realizam znači razumjeti ravnotežu. Za Bosnu i Hercegovinu to bi značilo braniti principe koji čuvaju njen vlastiti suverenitet, čak i kada to nije popularno. Pragmatizam bez granica nije politika opstanka, već politika nestanka. Svijet bez principa ne poznaje male države; on poznaje samo prostore pod privremenim nadzorom. Svaka kriza u kojoj se BiH odrekne svojih temelja radi trenutne koristi nije izraz mudrosti, već svjesno odricanje od budućnosti.

Cijena šutnje i sjenka budućnosti

Slučaj Venecuele iz januara 2026. godine ostat će upisan ne samo kao geopolitički presedan na drugom kraju svijeta, već kao bolno svjedočanstvo o krizi identiteta bosanskohercegovačke vanjske politike. Kroz podršku agresiji i retoričko opravdavanje kršenja međunarodnog prava, Ministarstvo vanjskih poslova BiH nije samo izabralo stranu u sukobu; ono je izabralo put samoporicanja.

Historija nas uči da male države koje trguju principima radi privremene naklonosti moćnih rijetko dobijaju sigurnost, a gotovo uvijek gube poštovanje. Kada se Srebrenica, kao najdublja rana ovog naroda, koristi kao retorički štit za opravdanje sile nad suverenitetom druge zemlje, ona prestaje biti univerzalna opomena i postaje instrument dnevne politike. Time se ne brani pijetet, već se on devalvira.

Bosna i Hercegovina se nalazi pred temeljnim pitanjem: može li država koja je preživjela zahvaljujući međunarodnom pravu preživjeti bez njega? Ako pristanemo na svijet u kojem je sila jedini izvor legitimiteta, pristajemo na svijet u kojem je opstanak Bosne i Hercegovine prepušten isključivo dobroj volji ili trenutnom interesu velikih sila.

Istinska suverenost ne ogleda se u prkosu radi prkosa, već u dosljednosti. Diplomatija koja se svodi na prepisivanje tuđih saopštenja nije strategija opstanka, već manifestacija provincijalnog straha. BiH duguje sebi i svojim građanima diplomatiju koja se temelji na Ustavu, Povelji UN-a i historijskom iskustvu države koja zna cijenu nepravde.

Na kraju, moramo se zapitati: ako danas aplaudiramo gaženju tuđeg suvereniteta, s kakvim moralnim kapitalom ćemo sutra tražiti od svijeta da zaštiti naš? Bez dostojanstva, država prestaje biti subjekt i postaje prostor; bez principa, diplomatija prestaje biti štit i postaje eho. Vrijeme je da bh. politika shvati da se povjerenje saveznika ne gradi pokornošću, već integritetom koji je, u konačnici, jedina prava odbrana malih država u svijetu velikih oluja.