Počnimo od početka:

Proizvodnja struje i trgovina istom jedan je od najunosnijih poslova današnjice. Sjajne preduslove za basnoslovno bogaćenje nudi i priroda, pogotovo na Balkanu, gdje brzih rijeka velikog vodostaja ima u izobilju. Uz to, većina njih je smještena u kotlinama, kao salivenim za izgradnju hidroelektrana. Jedna od takvih rijeka je i Vrbas.

2004. godina. Tadašnja vlada Republike Srpske na čelu sa Draganom Mikerevićem (PDP) tenderskom procedurom potražuje kupca za koncesiono pravu na izgradnju dvije nove hidroelektrane na Vrbasu. Uz postojeće Bočac 1 i Bočac 2 hidroenergetska mreža bila bi bogatija za još dva postrojenja: HE Banja Luka i HE Krupa.


Ondašnji entitetski premijer sklapa ugovor sa slovenačkom firmom Viaduct Portorož doo. koja je bez mnogo pomoe predstavljena kao pouzdano riješenje u oblasti građevinarstva i strateškog inžinjeringa. Čini se da tada nikoga nisu zanimale reference i prethodni projekti ovog preduzeća, kojem je bez ijednog prethodnog kapitalnog projekta praktično poklonjena koncesija.

Viaduct je tada predstavljao konzorcijum sačinjen od nekoliko austrijskih, njemačkih i slovenačkih kompanija. Što po ko zna koji put govori o neusaglašenosti između dva entiteta, jer u Federaciji postoje zakonska ograničenja za pristup stranog kapitala energetskom sektoru, što u Republici Srpskoj nije slučaj.

Vlasnici Viaducta javnosti su nepoznati slovenački preduzetnici bez pedigrea, Vladimir Zevnik i Boris Goljevšček.

Nakon uspješne kupovine koncesije sa čak 99 postotnim vlasničkim udjelom, zajedno sa kompanijom Građevinar Kraljevo koja je vlasnik preostalih 1% osnivaju novu firmu pod nazivom HES Vrbas



Zanimljiva je i kontradikcija između datuma osnivanja HES-a i Građevinara .

Pitanje je kakvu su to vremensku, ali vrlo vjerovatno i pravnu obmanu iskoristili da 12.12.2006. godine Rodoljub Vujičić (većinski vlasnik Građevinara) osnuje firmu koja je 8.10.2004. godine, znači 2 godine ranije učestvovala u otvaranju HES Vrbas.

U početku niko od odgovornih nije mogao da pretpostavi dugoročne posljedice ovog kobnog, ALI ne tako slučajnog izbora koncesionara.

Zanimljivosti radi treba spomenuti da je pukom slučajnošću kako to obično na Balkanu biva, prije koji dan gore spomenuti sklapač ugovora Dragan Mikerević registrovao agenciju za otkup novčanih potraživanja FinFactoring, kao produženu ruku mikrokreditne fondacije FinCredit u čijem vlasničkom udjelu je Mikerević prisutan sa 60%.



FinFactoring vodiće Mikerević stariji i njegov sin Dejan Mikerević, ali i poslovni partner Dejan Vukosavljević, dok bi im u pomoć mogao pritrčati i još jedan mlađi Mikerević - sin Jovica, inače gle ponovne slučajnosti uposlenik UIO BiH.

Tragedija u tri čina:

2006. godina. Izbornom voljom velike većine građana, ponesen daškom svježeg vjetra, Milorad Dodik dovodi sebe i svoje političko čedo SNSD na vlast u Republici Srpskoj.

Sa rotacijom vladajuće strukture dolazi i do smjene omiljenih tajkuna. Pojavljuju se neki novi klinci. Nisu oni ni toliko novi, a ni toliko klinci, ali znaju da prepoznaju kada vjetorovi pušu u njihovom pravcu. Jedan od tih novih klinaca, iako je kako sam kaže milione brojao još i u bivšoj državi jeste Mladen Milanović poznatiji pod nadimkom Kaja.


Kaja je svoju karijeru započeo ulogom samostalnog prevoznika i ugostitelja, kao i većina njegovih kolega iz tajkunske branše.

Obogatio se kroz sumnjive tenderske procedure i gangstersku privatizaciju nekada javnih preduzeća. Porijeklom je iz Mrkonjić Grada, što govori i akronim njegove korporacije MG Mind.

MG Mind u svom portfoliju ima prijašnja javna preduzeća (Tržnica ad. Banja Luka, Mrkonjić Putevi, Čistoća ad. Banja Luka, ali i mnoga druga) ali i banke u kojima se kombinuju domaći i strani kapital (Atos Banka i Nova Banka).

Osim poslovne imperije Kaja ne oskudjeva ni u kvalitetnim kumovskim vezama, jer njegov kum je aktuelni direktor UIO BiH Zoran Tegeltija.

Zašto je Kaja važan u priči oko Viaducta?

Kanjon Tijesno koji u dužini toka rijeke Vrbas povezuje Banjaluku, Mrkonjić Grad i Jajce infrastrukturni je poduhvat koji datira još iz perioda Austrougarske. Sablasan i rizičan, ali nadasve efikasan. Cesta se vremenom troši, a sve postmodernističke ceste u našoj državi kratkog su roka trajanja, pa je i put kroz Tijesno trebalo sanirati. Kako Milanović ne bježi od posla, naročito od budžetskih ponuda, bez mnogo muke domogao se i tendera za sanaciju pristupnih puteva postojećim hidroelektranama na rijeci Vrbas. Nakon što su MrkonjićPutevi realizovali projekta, Kaji je ipak ostao ah na neizgrađenim hidroelektranama za čiju izgradnju je već bila predodređena slovenačka kompanija. Nastavio je sa uobičajenim građevinskim poduhvatima, koji najčešće podrazumijevaju poslovne komplekse.

Nije isključeno da ga prodaja jednog takvog čeka i u slučaju nabavke nove zgrade UIO BiH, čiji je direktor, gle ponovnog čuda upravo njegov kum. Tender je već dva puta obaran, a cijena isto toliko puta povećavana. Ne radi su tu samo o pravnoj, poslovnoj i političkoj borbi, jer su na test stavljena i kumstva. Da li će ljepši biti Zoranov kum Mladen ili Miloradov velekum Mile (Mile Radišić, GrandTrade)?

Nakon što je dovoljno puta spomenut u domicilnim aferama, Kaji se prištucalo, te je odlučio da krvavog zarađeni novac prebaci u Sloveniju, pod skute prepoštene Evropske Unije.

Smeće mu se osladilo, pa je tokom privatizacije ljubljanskog nekada javnog preduzeća za odvoz otpada i održavanje cesta KPL ponudio najveći iznos i tako postao većinski vlasnik.


KPL je tako pridružen korporaciji MG Mind, a da se nijedan euro ne bi slučajno otkotrljao u tuđe ruke, Milanović je u upravu preduzeća postavio sinove i mnogobrojnu rodbinu.

Spona koja povezuje KPL i Viaduct krije se u činjenici da firme posluju u istom sektoru, a dugogodišnjim radom u oblasti komunalnih poslova pohvalio se i Goljevšček u izjavi za Forbes BiH.

Milanovićeva skoro pa pupčana povezanost sa vlastima Republike Srpske i sve veći interes za strani kapital, kao i višedecenijsko naslađivanje javnim sredstvima ne isključuje ga iz potencijalne kombinatorike zakulisnih izvođača indirektnog napada na državne instutcije, jer advokatska kancelarija koja zastupa Viaduct ne odstupa od stava da se naplaćivanje izvrši iz sredstava instutcija Bosne i Hercegovine.

Ostaje da se vidi da li je Kaja uz smeće pokupio i kajmak.

Robert Golob: kralj struje i premijer Slovenije

Na šta prvo pomislite kada neko kaže Slovenija?

Vjerovatno većini nas prvo na pamet padnu Ljubljana, Bled, Gorenje frižideri i klime, krempite, Bosanci u fabrikama i Slovenci u odjelima.
Malo ko će se dosjetiti kriminogenih sinonima za svakodnevni život u postdejtonskoj BiH, kao što su korupcija, malverzacije, nepotizam, afere (sami nastavite niz).

Tako i treba, Slovenija je uređena, demokratska država, punopravna, ravnopravna i uvažena članica velike evropske porodice slobodnih zemalja.

Naravno, sve su to samo opšteprihvaćene floskule koje plutaju po površini. U potrazi za pravim muljem treba zagrebati po dnu, a dno nije daleko od državnog vrha.

Robert Golob trenutni je premijer Slovenije.

Po struci inžinjer elektrotehnike i nekadašnji državni tajnik u vladi Janeza Drnovšeka, u periodu od 1999. do 2002. godine. Shvativši da je politiku prerastao, ali da joj se uvijek može vratiti, kao staroj ljubavi, uplovio je u poslovne vode.

Osniva kompaniju u oblasti energetike pod nazivom IstrabenzGorenje (u nastavku teksta IGES), koja za vrlo kratko vrijeme postaje uspješna, te se razvija u znatno moćnije preduzeće pod nazivom GEN - I, čiji je Golob bio direktor čak 16 godina, sve do podnošenja kandidature za premijera u januaru 2022. godine. GEN - I je za svega nekoliko godina postao regionalni lider u distribuciji električne energije, što nije promaklo državnim organima, te 2004. godine vlada Slovenije na čelu sa princom od afera, tadašnjim premijerom Janezom Janšom kupuje udio od 50 procenata GEN - I- a.

U toku Golobovog direktorskog mandata ova kompanija se rapidno razvija, čemu u prilog govori i brojka od 380.000 domaćinstava koliko snadbijevaju strujom na području EU (Austrija, Slovenija i Hrvatska). I genetika se umješala u Golobov uspjeh, jer je njegov otac, Valentin Golob, direktor hidroelektrane Soške u Novoj Gorici.

Sve ovo zvuči savršeno, ali postoji i druga strana brane iza koje se krije pregršt afera u kojima je Golob saučesnik.

Molim te Robert prihvati tih 15 posto, ja ću tebe ubacit kod mene u firmu, pa ćemo nas dvojica kasnije zajedno i nek ide u pizdu materinu.
Tačno ovim riječima, što potvrđuje videosnimak iz marta 2009. godine Nihad Spahalić, sarajevski biznismen prepričava kako je nagovarao svog prijatelja i poslovnog partnera da prihvati tih famoznih 15% kako je kasnije i cijelokupna afera nazvana.

Tih 15% trebao je da bude udio slovenačke firme IGES koja je preko sestrinske kompanije IntradeEnergija (u vlasništvu Nihada Spahalića, mada polovičnom, jer je druga polovina pripadala IGES-u) u kapitalnom projektu izgradnje četiri hidroelektrane na rijeci Neretvi, teškom čak 300 miliona konvertibilnih maraka. Kao i uvijek, tajkunima su na putu uspjeha problem predstavljali zakoni, a naročita onaj propisan ustavom Federacije o ograničenju pristupa stranog kapitala energetskom sektoru. Golob je pokušao da zaobiđe isti i tako protupravno stekne koristi, ali je sveden na svega 15%.


Ranije je, preciznije 2006. godine dobio unosan posao izgradnje malih hidroelektrana takođe na rijeci Neretvi u iznosu od 7,5 miliona KM.

Izgradnju novih hidroelektrana i kockanje sa 300 miliona maraka javnog novca aminovao je i tadašnji član predsjedništva BiH i samoprozvani doktor patrotizma - besmrtni Haris Silajdžić. Nekadašnjem predsjedniku Stranke za BiH sve je izgledalo sasvim uredno, čak mu nije smetala ni činjenica da je glavni posrednik između države na jednoj i Goloba, te Spahalića na drugoj bio ovjereni apartščik iz redova SDA i ratni profter (sa užom specijalizacijom u trgovini oružjem) Safet Oručević.


Oručević je tada dogovarao uslove kupovine koncesije, ali je projekat za koji je između ostalih bila zainteresovana i firma Tehel u vlasništvu pokojnog jugoslovenskog premijera Ante Markovića propao, nakon objavljivanja videozapisa u medijima.

Robert Golob danas je premijer Slovenije u svom za sada nepokolebljivom prvom mandatu koji traje već tri godine, Nihad Spahalić je u 70. godini preminuo i to baš 2022. godine kada je Golob izabran na mjesto premijera, a Safet Oručević, bivši gradonačelnik Mostara, iako živi nalazi se u dubokoj političkoj hladovini.

Da Bosna i Hercegovina nije jedina popularna destinacija za turiste koji uživaju u blagodatima korupcionog turizma, svjedoče i Golobove mahinacije u Sjevernoj Makedoniji.

Zijad Bećirović jedan je od mnogobrojnih geopolitičkih šamana koji na Balkanu stasavaju kao gljive poslije kiše. Komunikolog i stručnjak za međunarodne odnose prve poslovne korake, mada neuspješne pokušao je da napravi u Brčkom, ali nijedan od njegovih biznisa nije zaživio. Propalo je i njegovo drugovanje sa bivšim gradonačelnikom ovog grada Draganom Pajićem, koji je zbog zloupotrebe položaja i primanja mita osuđen na zatvorsku kaznu.

Uvidjevši da je potražnja za vrlim znalcima iz oblasti međunarodnih odnosa veća na tlu Evropske Unije, obreo se u Sloveniji, gdje osnovao institut za geopolitičke analize Ifimes.


Kako se dobar glas daleko čuje, a usmena preporuka je najbolja reklama, za usluge magičnog političkog konsaltinga gospodina Bećirovića zainteresovao se i Zoran Zaev, nekadašnji premijer Sjeverne Makedonije (tada samo Makedonije). Od Triglava do Vardara sve ih ista korupcija spaja.

Golob je doletio na prozor Ifimesa tražeći uslugu posredništva i lobiranja za kompaniju GEN-I, koja je zahvaljujući slatkoriječivosti Bećirovića dobila višemilionski projekat izgradnje četiri solarne elektrane na području Sjeverne Makedonije, a sve to u saradnji sa vladom te države, na čijem je čelu tada bio upravo Zaev.


Golob je dobio još jedan unosan posao koristeći se drevnim umijećem korupcije, a Bećirović je za potpomaganje u nelegalnom bogaćenju nagrađen mjestom savjetnika premijera u kabinetu Zorana Zaeva.

Osim navedenih afera, Goloba je istraživala i antikorupcijska komisija slovenačkog parlamenta zbog pokušaja preuzimanja 50% vlasništva u preduzeću SolarStar, prilikom brakorazvodne parnice od bivše surpuge Jane Nemec Golob.

Iako porijeklom nije Bosanaca, ne bi bilo loše da naturalizujemo Goloba u svrhe boljih rezultata naše korupcione reprezenatacije. Sjajno bi se uklopio u navalu, rame uz rame sa silnim Asimima i kumovima.

Sklon posezanju ka polulegalnim poslovnim metodama, nemoguće je da Golob nije znao za sumnjivo poslovanje firme Viaduct, koja je račun otvorila u oktobru 2003. godine, da bi već u aprilu sljedeće kupila milione vrijednu koncesiju.

Ko će sve to da plati?

Spor između Viaducta i Republike Srpske započinje nakon što je dodikovska vlast prekršila odredbu ugovora koja se tiče prava na koncesioni ekskluzivitet. 2009. godine data je koncesija Elektroprivredi Republike Srpske za izgradnju hidroelektrane na Vrbasu svega 20km više od lokacije predviđene za podizanje HE Banja Luka, čime je ugrožena profitabilnost projekta koji je ranije započeo Viaduct.

Predstavnici slovenačke kompanije uputili su tužbu Međunarodnom sudu za investicione sporove u Vašingtonu, koji je nakon provedenog postupka utvrdio kako je Republika Srpska dužna da Vidacutu vrati uloženi novac. Po provođenju same arbitraže dug je iznosio svega oko milion maraka, a kako bi se izbjegle daljnje komplikacije potpisan je i sporazum o snošenju troškova i posljedica ove arbitraže.

Sporazum su u ime Vijeća ministara i Vlade Republike Srpske potpisali Denis Zvizdić i Željka Cviijanović.




Sporazum obavezuje RS da bespogovorno i u zakonski određenom roku isplati potraživanja Viaducta, kao i da nadoknadi troškove vođenja sudskog postupka.

Budući da sporazumi, kao ni zakoni na nivou države za predstavnike Republike Srpske ne znače ništa, a naročito ne za njihovog vožda Milorada Dodika, zvaničan stav je takav da Republiku Srpsku dugovanja uopše ne zanimaju.

Isplanirano ili slučajno Dodiku afera Vidacut trenutno ide u prilog, jer u praksi se potvrđuje njegova huškačka teza da institucije BiH ne rade svoj posao. Čudan je i taj nepokolebljivi zahtjev advokatske kancelarije koja zastupa slovenačku kompaniju, da se dugovanja naplate iz sredstava državnih institucija, prevashodno BHANSA i Centralna banka BiH (poslovni objekti).

Vazdušni saobraćaj i kontrola letova u vazdušnom prostoru BiH je pred kolapsom, što može dovesti do dalekosežnih posljedica i po evropski aviotransport, ali i smanjenu konkurentnost bosanskohercegovačkih zračnih luka. Krajnja posljedica su međunarodne sankcije za samu državu.

Sa druge strane ako otpočne konfiskovanje imovine Centralne banke to podrazumijeva obustavu platnog prometa, što bi onemogućilo isplaćivanje plata i naknada državnim uposlenicima.

Viaduct nije prošlosedmična tema, niti potpuna nepoznanica i ranije su nadležne entitetske institucije upozoravane na ishod arbitraže i činjenicu da dug uz zatezne kamate konstantno raste.

Generacijska neodgovornost i nezainteresovanost za život građana, ali i zloupotreba položaja za koje su izabrani od strane naroda dovela je ovu zemlju, zaslugom političara na rub finansijskog kolapsa.

Golobovi lete, dug raste i vrijeme neuomljivo prolazi, a mi nikako da shvatimo da sve dok nam ONI budu NAŠI, Mi nećemo biti svoji.

Dovoljno o stanju svijesti govori i broj pobunjenih građana na ulicama. Broj šuti, kao u ostalom i mi.