ERODIRANJE NACIONALNOG PONOSA U TRŽIŠNOJ PRIVREDI


Patriotizam se može definirati kao ljubav prema domovini i svim njenim zajedničkim karakteristikama(naciji,vjeri,kulturi,itd).Ovaj pojam svoju legitimnu afirmaciju dobija naravno sa rađanjem nacionalne svijesti još u doba prosvjetiteljstva i stvaranja država-nacija u feudalnoj epohi.Ljubav prema naciji može da se gleda sa mnogo stajališta,ali se dva izdvajaju:nekome je to štit od eventualnog konflikta I rata pa mu to služi kao homogena baza za ličnu,imovinsku I svaku drugu bezbjednost(u tu grupu uglavnom spadaju seljaci,i najniža klasa koja želi samo miran život bez sukoba) drugima-vjerujem većini kao emotivni naboj interesno stimulisan kroz obezbjeđenu materijalnu sigurnost na osnovu visine primanja(u tu grupu spadaju srednja I dobrim dijelom viša klasa kojem je to identitetko sredstvo preživljavanja).Slikovitije rečeno radi se o dualizmu dva patriotizma koji nadopunjavaju jedan drugog nacionalni(kao ljubav prema zastavi,kulturi itd,I ustavni kako definiše Habermas kao respekiranje ustava, I države sa njenim institucijama odnosno uzdizanje prava I sloboda kao integrativnih pojmova.To erodiranje ponosa dolazi iz argumenta da u ovoj industrijskoj civilizaciji on ima isključivo simboličnu vrijednost bez utemeljenja u praksi.Zajednička politčka kultura se ne može odražavati samo u patriotizmu.To je bilo moguće u predindustrijskim fazama života.

Idejni generator širenju destruktivnog narativa o patriotizmu dale su političke kvazi elite(mahom kvazi suverenisti) rentijerske grupe inklinirane u permanentne budžetske hazne koji se nastoje dodvoriti nižoj klasi po ustaljenoj mantri o slobodi života bez strahova od eventualnog konflikta.Ovdje patriotizam samim tim pokazuje supsidijarnost I podređenost materijalnoj civilizaciji te je ostao dosta manipulativan posebno nakon Drugog svjetskog rata I rađanja finansijskih institucija koje su legalizovale društvene nejednakosti I dovele do nasilničkih I ekstremnih ponašanja pojedinca upravo zbog njegove zloupotrebe.

Parola solidarnosti I tolerancije kao ideali iz riječnika tzv.evropske socijalne pravde kojim se vode dušebrižnici I tzv.altruisti ne mogu biti izolirani od pojma patriotizma,jer sve zajedno spada u jeftine populističke apstrakcije sa kojima se stranačke elite vješto koriste u demoniziranju birača.Patriotsku auru nam logično pored konzervativnih, daju akademski proliberalni krugovi, ortodoksni naučnici bez jasno formirane svijesti i apetita za ozbiljnu kritiku koja se tiče tržišta I poslovnog fundamentalizma.

Svojevremeno je Artur Šopenhauer upozoravao da je najjeftiniji ponos nacionalni zato što prožima one koji nemaju dovoljno ličnih sadržaja na koje mogu biti ponosni, pa se hvataju onoga što dijele sa milionima. Patriotizam je postao banalni lokalizam,te je jasno da je klasna solidarnost preveliko opterećenje nacionalnoj.Patetični I frustrijajući pojmovi o nacionalnom pa kod nas I vjerskom rodoljublju potpuno su apologetski u statusu dijagnoze.Ako je teza o kraju historije stvorena neoliberalizmom zašto onda stvarati novu vještačku posthistoriju obilježenom sviješću o moralnosti patriotizma.

Dakle patriotizam u ovom složenom društvu nakon gušenja socijalne I za većinu ljudi prosperitetne države, u novoj društveno-ekonomskoj formaciji se pretvorio u patološku pojavu,diverzivan termin ,te za veliki dio radne snage frustrirajući I benigan.Ovo nije mazohistička apologija patriotizma I etničkog identiteta,već jasan putokaz ka marginalizaciji egzistencijalnih neugodnosti,glorifikovanju veleidentiteta, što je u posebno izraženo u našem postkonfliktnom području kroz religijsko I etnonacionalno poistovjećivanje.

Teško da bi iko mogao epistemološki opisati zašto je to izraženo baš na ovim prostorima.Dakle nikako da sagledamo da naša sudbina ne zavisi od emotivnog naboja I aporije mi ili oni u vjerskom I kulturnom smislu.Nietzsche je davno napisao da se u pamćenju najviše zadržava ono što ne prestaje da boli pa je možda I to donekle istina s obzirom na težak socio-ekonomski položaj u kojem se nalazi većina radno sposobnog stanovništva.Tragači za prošlosti I samozvani patriotski krugovi nam poručuju da nema budućnosti bez porijekla i vjere.
Sve bi moglo biti racionalno,da nam naprimjer zastava,himna,vojni tribuni,političke elite,etno pjesme,srce,regulišu tržište I podstiču privredni razvoj,povećavaju zaposlenost I osiguravaju radna mjesta.Svaka kritika socijalnih nejednakosti I siromaštva je relativizirana,isticanjem nacionalniog I kulturnog identitetskog osigurača.Ta hegemonizacija nacionalne nad klasnom paradigmom stvorilo je moralni nihilizam te legitimislalo fetišizaciju robe I ustoličilo brutalnu konzumerističku dogmu.

Istinski patriotizam bi trebao biti gušiti diskriminirajući kapitalizam sa indoktrinirajućom tezom preduzetničke svijesti.Prkositi globalizaciji ne znači biti antipatriotski nastrojen.Patriotizam je ostao na nivou ekscesa naspram interesa krupnog kapitala,semantički indiferentan,I nema nikakve snage da političku ideju stavi ispred ekonomske(neoliberalnog kapitalizma).On mora biti u sinergiji sa destruktivnim neoliberalizmom,I odgovarati njegovim uslovima.Rat na Balkanu 90-tih je I posljedica slijepog patriotski obojenog nacionalizma, lišen klasne solidarnosti ili kako Polany reče da je tržišno društvo epohalni diskontinuitet baziran na nasilju.
Zadnji podaci odricanja od državljanstva BiH dovoljno nam govori do kojih stadija je došao patriotizam u nacionalnom kontekstu,a s obzirom na evoluciju novih procesa u globalizaciji sve lagano ide ka emancipaciji od patriotskog vela.Ovo u novoj epohi hiperkonzumerizma može da se gleda kao skandalozan čin,naravno samo iz kapitalističke vizure.Suvišno je govoriti o emotivno- nervnom fanatizmu rodoljublja bez kritičnog stava prema sistemu koji je legalizovao nejednakosti I prokrčio put ka stigmatizaciji,I masovnoj neimaštini.Horsko disciplinovanje na godišnjicama državnosti I komemorativnim obilježavanjima dana sjećanja na herojske žrtve je virusno I predstavlja nazadnu kulturu sjećanja, te barijeru kritičnog viđenja svakodnevne zbilje.To je selektivna, paradna svijest, i instrumentalizacija političke agende.Pravi put mora da bude analogno kretanje patriotizma sa idejom “etike ekonomskog posjedovanja”,I samo pod tim geslom pravda I humanizam su ispunili svoju zadaću.

Admir Hubanić