Frontex jeste agencija Evropske Unije specijalizirana za kontrolu granica gdje također obnaša ulogu obalne straže država članica EU i članica zone Šengena. Njihov primarni zadatak jeste kontrola granica u cilju prevencije nezakonitih migracija kao i spriječavanje kriminalnih aktivnosti na istim.

Ipak, iako naizgled jedan dobar korak ka sinhronizaciji politika sa EU, društva za ljudska prava kao što su „Mreža solidarnosti duž Balkanske rute“ tvrde da je ovo potez vrijedan svake kritike te predstavlja temelj za kršenje fundamentalnih ljudskih prava. Tako, objava na njihovoj zvaničnoj Facebook stranici glasi:

„Nije da već nisu bili ovdje, ali evo ih zvanično. Kao da već nemamo i previše militariziranih kršitelja ljudskih prava...Još jedan dokaz da su ovi na vlasti, ma koji da bili, poslušnici velikih imperijalističkih sila. Naravno i oni ušičare ponešto za sebe“.

Tako, u Grčkoj su zabilježeni ozbiljni slučajevi kršenja ljudskih prava kada su pripadnici Frontexa navodno odbili pomoći čamcu kojem je prijetilo potonuće. Kako prenosi britanski Guardian, pripadnici Frontexa su postupali po naredbama sada već sankcionisanog direktora Fabrice Leggeria. Od tada, Frontex je prošao transformaciju sa novom direktoricom Aija Kalnajom.

Stoga, iako postoji argument kršenja elementarnih ljudskih prava na granicama širom Balkana i šire kada su migracije u pitanju, ovdje ipak vidimo jedan veoma površan primjer iznošenja frustracija nad problematikom u koju, kako se čini, ova mreža ne razumije baš najbolje.

Počnimo od toga da je sporazum sa EU agencijom Frontex, jedan od osnovnih koraka ka sinhronizaciji BiH politika sa sigurnosnim sistemom Evropske Unije. Samim time, i Šengena. Također, možemo iskoristiti argument migracija, koje ukoliko se ne zaustave, ugrožavaju sve građane Bosne i Hercegovine.

Kao što građani Bosne i Hercegovine najbolje znaju, gradovi poput Bihaća i Sarajeva vrlo često bivaju preplavljeni migrantima koji slobodno šetaju i rade šta god oni požele. Iako se čini kao fundamentalno ljudsko pravo, ispravno bi bilo zapitati se zašto neidentifikovani pojedinci, koji namjenski odbace lične dokumente, te kao takvi bivaju pušteni u državu, imaju tu slobodu kretanja?

U skladu sa policijskim izvješćima, migranti čija se pozadina ispita, te koji bivaju uhapšeni tek nakon što počine krivično djelo, se ispostave kao bjegunci i kriminalci iz država poput Sirije, Afganistana, Iraka, Pakistana i sl. Naravno, treba biti vrlo oprezan kada se ovakvi termini koriste kako bi se izbjegla ksenofobija ka spomenutoj grupi ljudi.

Važno je napomenuti da kada se koristi argument slobodnog kretanja, ukoliko individualci nemaju validne lične dokumente, kao ni dokaz o porijeklu, takvi nipošto ne smiju biti pušteni da se slobodno kreću na teritoriji neke države. Ovdje se ne radi o ljudskim pravima, već o zaštiti nacionalne sigurnosti kao i zaštiti građana u ovom slučaju, Bosne i Hercegovine.

Kao argument koji bi podržao ovu tvrdnju, možemo uzeti policijska izvješća iz država kao što su Švedska, Austrija ili Njemačka gdje je stopa kriminala u eksponencijalnom porastu od kada su takoreći otvorili svoje granice. Od sitnih krađa, do ubistava i silovanja. Postaje jasno da se mora napraviti razlika između ljudskih prava i sigurnosti kao takve. Jer naravno da građani svojih država imaju pravo na istu tu sigurnost da ne budu pod prijetnjom ubistva ili silovanja.

Dobar primjer ovog razgraničenja jeste Poljska koja je 2022. godine vodila hibridni rat sa Bjelorusijom i valom migranata koji su dolazili upravo iz te države. Iako žestoko kritikovani od strane Evropske Unije, Poljska je prva zemlja koja je svoje granice otvorila izbjeglicama iz Ukrajine kada je rat u istoj počeo. Nameće se pitanje da li oni koji kritikuju aktuelne politike razumiju kontekst u kojima se ovakve odluke donose? Sudeći po izjavama, to nije slučaj.

Komentar kako su BiH i njene vlasti „poslušnici velikih imperijalističkih sila“ jeste također jedan krajnje neprofesionalan i neinformisan pristup kada su međunarodni odnosi u pitanju. Uzimajući u obzir kontekst u kojem se BiH nalazi, kao i historijsku pozadinu, postavlja se pitanje da li država Bosna i Hercegovina ima izbora ili treba ići „glavom kroz zid“ kako bi prkosila interesima onih koji joj vrlo lako mogu okrenuti leđa?

Da li je u interesu Bosne i Hercegovine i njenih građana da okrenemo leđa Evropskoj Uniji bez koje ove države ne bi ni bilo? Surova realnost politike i međunarodnih odnosa jeste takva da moramo prihvatiti kako Bosna i Hercegovina još uvijek nema utjecaj, kao ni sposobnost da prkosi najjačim organizacijama na svijetu. Taj prkos bi na kraju doveo do propasti te iste BiH za koju se borimo i zalažemo.

Na kraju, postavlja se pitanje zašto pomenuta udruženja ne rade nešto povodom problema koje je moguće riješiti na ovoj razini? To može biti pitanje grijanja u Vogošći, gdje stanari ispaštaju te se smrzavaju radi birokratije i nesposobnosti institucija BiH. Ili ipak, mogu se pozabaviti pitanjima komunalne privrede.

Također, možemo pretpostaviti da ista ta udruženja, na osnovu ranije spomenutih izjava, u cilju imaju privlačenje pažnje i eventualno dobijanje grantova od jačih udruženja sa istom agendom. Bilo kako bilo, očigledno je da se problem ljudskih prava ne može riješiti upiranjem prstom u države koje pokušavaju da zaštite svoje građane.

Iako je aktuelnu vlast lako kritikovati na mnogo osnova, sporazum sa Frontexom predstavlja jedan vrlo važan korak naprijed te kao takav, treba odati priznanje kada je ono zasluženo. Nadamo se da će i ostali sporazumi sa EU uskoro biti realizovani.