Na Balkanu postoji realnost koju političke i društvene elite uporno problematizuju i ponavljaju kao refren, da se granice država ne poklapaju sa etničkim granicama. Taj nesklad predstavlja se kao trajna istorijska nepravda, kao otvorena rana koja navodno objašnjava sve nestabilnosti regiona. Ali taj refren nije samo opis stvarnosti, on je prije svega politički instrument. Što se više govori o granicama među narodima, manje se govori o granicama odgovornosti. Taj diskurs decenijama održava zapadni Balkan u ulozi evropske periferije koja je zarobljena u sopstvenim identitetskim sporovima. Nacionalne političke elite ne samo da ne pokušavaju da razriješe te tenzije nego ih periodično obnavljaju, podižući tendenciozno temperaturu javnog prostora. Svaka politička kriza dobija etnički okvir, svaka društvena frustracija prevodi se u pitanje kolektivne ugroženosti. Time se stvaraju suprotstavljeni nacionalizmi koji jedni druge hrane i opravdavaju. U takvom ambijentu dešava se da etničke manjine postaju politička valuta i koriste se ili za unutrašnju mobilizaciju, kao dokaz stalne ugroženosti, ili za međunarodnu legitimaciju, kao simbol suživota i deklarativne demokratske tolerancije. Medutim između ta dva politička registra gotovo da ne postoji prostor za svakodnevnu, društvenu afirmaciju različitosti. Formalna prava postoje, ali stvarna integracija izostaje i društvo ostaje paralelno i razlomljeno. Nacionalizmi u ovom kontekstu nisu tek spontani društveni refleks, već sistemski njegovana strategija u kojoj se narativi uporno vraćaju na istorijske sporove, pretvarajući prošlost u stalno pregovaračko sredstvo kojim se trguje i manipuliše zavisno od trenutnih političkih potreba. U tom procesu nada sistematski erodira, a društvo se oštro raslojava na usku, privilegovanu strukturu moći i rastuću većinu koja tavori u ekonomskom i društvenom zastoju. Čini se da Balkan ne pati od viška istorije, već od njenog instrumentalnog korišćenja jer ovdje se svaki istorijski dogadaj vješto transformiše u sirovinu za nove sukobe, dok se stvarni društveni problemi namjerno prevode u identitetska pitanja, a ona potom u otvorene političke konfrontacije. Nacionalizmi se privremeno priguše, povlačeći se u političko podzemlje samo da bi se, nakon perioda prividnog zatišja, ponovo aktivirali, što balkansku krizu ne čini nizom iznenadnih eksplozija, već kontinuitetom sporog i kontrolisanog ključanja. Promišljanje o takvom stanju rađa mješavinu gorčine zbog generacija odraslih u atmosferi stalne napetosti i odgovornosti onih koji pišu i govore da pokušaju razbiti taj zatvoreni krug narativa. Možda je najveća pozitivna transgresija danas izgovoriti jednostavnu istinu, balkanska društva nisu sudbinski osuđena na sukob, već ih u tom stanju drži vješta arhitektura moći koja se decenijama reprodukuje. Prava drama regiona nikada nije bila u kartografiji, jer se granice etniciteta možda nikada neće poklopiti sa državnim međama, već u načinu na koji se tim mapama manipuliše dok su građani suštinski isključeni iz odluka o sopstvenim životima. Dokle god je tako, Balkan će ostati prostor u kojem se prošlost stalno vraća, a budućnost uporno odlaže, dok granice ostaju nevidljivi zidovi koji društvo dijele od svake mogućnosti da postane drugačije.