U jednoj staroj priči o zatvoru, onakvom kakav postoji svuda gdje ima moći bez odgovornosti, zatvorenici su imali neobično pravilo. Svaki dan, bez izuzetka, morali su stati u red i primiti po deset hljaski (šamara). To je bio njihov dnevni obrok poniženja, rutina koja je postala dio zatvorskog poretka.

Batinaši su radili svoj posao mehanički. Deset hljaski, sljedeći. Deset hljaski, sljedeći. Nije bilo mržnje, ali nije bilo ni milosti. Bio je to samo sistem.

Ipak, među njima je bio jedan čuvar koji se izdvajao. On nije udarao deset puta. Udarao bi samo dvije hljaske.

Zatvorenici su to brzo primijetili. Počeli su ga gledati drugačije. Dok su drugi batinaši bili lice brutalnog sistema, ovaj je izgledao kao tračak ljudskosti u neljudskom poretku. Zatvorenici su počeli govoriti da je dobar. Počeli su ga braniti kada bi ga neko spomenuo po lošem. Neki su mu čak zahvaljivali pogledom.

S vremenom se dogodilo nešto još čudnije. U njima se rodila empatija prema čovjeku koji ih udara. Počeli su ga razumjeti, opravdavati, pa čak i voljeti. Govorili su: „On mora tako, ali barem je blaži od drugih.“ Dvije hljaske postadoše znakom dobrote.

Niko više nije postavljao pitanje zašto uopće postoje hljaske.

To je najdublja tragedija svakog sistema moći, kada žrtva počne voljeti svoju verziju tlačitelja samo zato što je malo manje surov od ostalih.

Svijet je pun takvih odnosa. Velike sile i male države često liče na taj zatvor. Postoje oni koji udaraju deset puta, i oni koji udaraju samo dva. I onda se ti „blaži“ počnu doživljavati kao prijatelji, zaštitnici, čak i saveznici.

U toj logici nastaju čudni savezi i još čudnije odanosti. Ljudi se naviknu na udarac, pa počnu cijeniti onoga ko ga ublaži. Zaboravi se da dostojanstvo ne znači primiti dvije, nego ne primiti nijednu hljasku.

Zato ponegdje postoji i drugačiji primjer. Države koje, makar bile slabe ili izolirane, nose jednu ideju, a to je da postoje udarci koji se jednostavno ne prihvataju. Da postoje stvari koje se ne pregovaraju.

To nije uvijek mudra politika. Nije uvijek ni uspješna, ali ima nešto gotovo arhaično i tvrdoglavo u toj vrsti dostojanstva.

Između svijeta u kojem biramo batinaša koji udara najmanje i svijeta u kojem odbijamo šamare, razlika je veća nego što izgleda. Prvi je zatvor sa humanijim čuvarima. Drugi je pokušaj da se izađe iz zatvora, a ta razlika, koliko god mala djelovala, često boli više nego sve hljaske zajedno.

Pobjeda Iranu, a Hell Avivu!