Početkom 1990-ih, Hrvatska redefiniše poziciju Srba kroz vlastiti ustavni okvir i uspostavlja nacionalnu državu. Danas, kroz zagovaranje trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini, otvara se pitanje dosljednosti u pristupu konstitutivnosti i političkim pravima naroda.
Početak 1990-ih je predstavljao duboku političku prekretnicu, označavajući transformaciju Hrvatske iz socijalističkog modela ravnopravnih naroda u jasno profiliranu nacionalnu državu. U tom procesu, dotadašnji status Srba zamijenjen je statusom nacionalne manjine, čime je redefiniran i sam karakter političke zajednice. Hrvatska je bila "država hrvatskog naroda, srpskog naroda u Hrvatskoj i drugih naroda i narodnosti”. Ova promjena je nastupila u širem kontekstu raspada jugoslavenske federacije, jačanja nacionalnih pokreta i potrebe za novim modelima državnosti.
Međutim, historijska distanca otvara prostor za kritičko preispitivanje ovih procesa. Kada se današnje političke inicijative iz Hrvatske, usmjerene ka preuređenju Bosne i Hercegovine i ideji trećeg entiteta, stave u odnos s vlastitim ustavnim iskustvom iz 1990-ih, pojavljuje se očigledan paradoks. Naime, model koji se zagovara izvan vlastitih granica počiva na principima koji su u domaćem kontekstu napušteni.
Ovdje se radi o dubljem pitanju interpretacije konstitutivnosti kao principa. Da li je ona univerzalna vrijednost koja se dosljedno primjenjuje, ili instrument političke pragmatike, prilagođen konkretnim interesima i okolnostima? Upravo na tom raskršću između principa i prakse otvara se prostor za analizu savremenih politika i njihovih historijskih korijena.
Upravo na toj tački gdje se teorija susreće s praksom, vidljivi su i sasvim konkretni politički potezi, sa jasnim datumima i posljedicama.
Prvo, 19. februara 2022. godine, Hrvatski narodni sabor usvaja zaključke u kojima najavljuje „pokretanje pravnih procedura i političkih koraka za novu teritorijalnu organizaciju Bosne i Hercegovine na načelima federalizma“. U javnosti i analitičkim krugovima to je odmah interpretirano kao direktno otvaranje pitanja trećeg entiteta. Ovdje je riječ o formalnom političkom dokumentu koji predviđa konkretne korake ka preuređenju države.
Drugo, tokom 2021. i prve polovine 2022. godine, Hrvatska kroz vladu Andreja Plenkovića vodi intenzivne diplomatske aktivnosti s ciljem izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Kulminacija dolazi 2. oktobra 2022. godine, kada visoki predstavnik nameće izmjene izbornog zakonodavstva neposredno nakon izbora. Sam Plenković kasnije u Hrvatskom saboru potvrđuje da je Hrvatska aktivno lobirala za takav ishod, predstavljajući to kao uspjeh svoje politike prema Bosni i Hercegovini. Te izmjene, između ostalog, jačaju ulogu Doma naroda i mehanizme etničkog predstavljanja, što je institucionalni korak ka daljoj etničkoj teritorijalizaciji.
Treće, 2. oktobra 2022. godine, iste večeri kada su održani opći izbori, nametnutim izmjenama povećan je broj delegata u Domu naroda Federacije BiH (sa 56 na 80), čime se dodatno učvršćuje princip konstitutivnosti u institucionalnom smislu. Ovaj potez ima direktnu političku posljedicu: omogućava snažniji uticaj etničkih predstavnika u procesu formiranja vlasti.
Naime, 25. aprila 2026. godine, u okviru konferencije TradFest, održan je panel pod naslovom „Bosna i Hercegovina: neuspjela država i nužnost trećeg hrvatskog entiteta“.
Ono što ovaj događaj izdvaja od ranijih političkih izjava jeste činjenica da se nije zadržao na retorici, već su predstavljeni i konkretni prijedlozi. Tokom skupa je, između ostalog, najavljeno i predstavljanje “memoranduma o hrvatskom entitetu u Bosni i Hercegovini”, čime se ideja trećeg entiteta pokušava artikulirati u formi političkog dokumenta.
Dodatno, na istoj konferenciji izloženi su i modeli teritorijalne reorganizacije, uključujući karte podjele Bosne i Hercegovine na tri ili više jedinica, pri čemu bi jedna bila definirana kao „hrvatska republika“. Ovakav pristup predstavlja jasan iskorak od političkog zagovaranja ka pokušaju konceptualizacije i konkretizacije teritorijalnog preuređenja.
Kada se ovaj slučaj poveže s ranije spomenutim političkim i diplomatskim aktivnostima Hrvatske, postaje evidentno da se radi o kontinuitetu djelovanja na različitim nivoima: od institucionalnog lobiranja do javnih i akademsko-političkih foruma.
Država koja je unutar vlastitog ustavnog razvoja napustila model konstitutivnosti, danas aktivno učestvuje u njegovom redefiniranju i jačanju izvan svojih granica. Time se pitanje konstitutivnosti iz sfere pravne norme premješta u prostor političke strategije, gdje ono prestaje biti princip dosljednosti, a postaje sredstvo uticaja.
U tom smislu, savremeni zahtjevi za trećim entitetom u Bosni i Hercegovini ne mogu se razumjeti izolirano od šireg historijskog konteksta. Oni predstavljaju nastavak jedne politike koja, iako mijenja forme i retoriku, zadržava istu suštinu - selektivnu primjenu principa u skladu s vlastitim interesima.
