Četvrtak.
13:00.
I navodnih 3:0 za Bosnu i Hercegovinu u odnosu Apelacionog vijeća prema presudi protiv Milorada Dodika.

I da, na prvu bi se reklo pobjeda!
Debakl dodikovskog cirkusa i niz uvredljivo - intelektualnih konstrukcija u medijima, koje za cilj imaju potpirivanje stanja koje se želi nazvati slavljem, srećom, olakšanjem.
Otpuštanje bešike javnosti nakon decenija čvrstog stiska.

Ipak, ko od nas stvarno vjeruje da je gotovo sa Dodikom?

Milion puta do sada najavljivan je njegov kraj, odlazak, skidanje sa vlasti ili let na neku od diktatorskih destinacija. Ništa od toga nije se desilo, a svaka od kratkotrajnih erekcija ushićenja ubrzo bi se neslavno i falusno završavala.

Da li je Sud konačno presudio Dodiku?

Pravno posmatrano jeste. Presuda postoji i upućena je svim institucijama relevantnim za njeno provođenje. Provođenje. Ključna riječ.

Presuda, iako donesena jednoglasno, uz slavodobitničke fanfare Evropske unije za sada u praksi ne znači ništa. Jer, uključimo li u ovu jednačinu prosti faktor logike i mrvu pamćenja, nije se teško sjetiti da nadležne institucije nisu mogle ni da privedu Dodika, dok je za njim bila izdata potjernica.

Treba li i ovog puta vjerovati tim istim institucijama da će Dodik mirno otići sa vlasti? Da li će i nova potjernica, ukoliko bude neophodna ostati nedovršena?
Da li će i ovog puta Almir Džuvo poslužiti kao kurir Milorada Dodika?
Obavještajac po zanimanju, vozač po opredijeljenju.

Ne treba se odati euforiji, naročito kada su jedini garanti pravde u ovoj zemlje njene institucije, a znamo kako iste rade.



I tu se kola slamaju, naravno
preko grbače građana.
Upravo zahvaljujući (ne)radu institucija građani (MI) treba da preuzmemo njihovu ulogu, jer ako i ovog puta dopustimo da nas zajebu, onda više nije ni do Dodika, ni do pravosuđa, već jedino i isključivo do nas - stanovnica i stanovnika Bosne i Hercegovine.

Ali, čak i da mi ili institucije ili neka zazvana viša sila magično odnesu Dodika tamo daleko od jadne nam jedine, šta ćemo onda?

Kako ćemo mi bez njega?
On bez nas može, ali mi sa nama jedva.

SNSD već sada u ranoj, terminalnoj fazi pokazuje makar blage znake raspadanja. Opozicija nije ništa bolja, ali uz malo pameti može da se uhvati za duplu igru oko presude, kao za zadnju slamku spasa. Jedan prst mogu uperiti u Dodika kriminalca, a drugi u Sud - šejtansku ustanovu antisrpstva i eto ga, konačna formula izborne pobjede.

A u masi opozicionara kojima se na čehri vidi ljubomora i potrebu za vlašću, posebno se ističe jedan. Gospodar parkova i kružnih tokova. Čovjek, ako političar te vrste postoji, koji sijalice plaća 35 milion KM. Draško Stanivuković.



Banja Luka je poslužila kao pokazna vježba. Maketa za vježbu meke autokratije, klijentelizma i hroničnog nepotizma, što se kada uporedimo dvije etikete, Miloradovu i Draškovu, uopšte i ne razlikuje. Isto sranje drugo pakovanje, uz dvije osnovne razlike.

Dodik u osnovi nije nacionalista.
Jeste traktordžija, poljoprivrednik, švercer, komunista, reformista i seoska varalica, ali nacionalista svakako nije. Njegov nacionalizam i inflatorno velikosrpstvo, samo su nuspojave zatucanosti biračkog tijela. Sezonska roba koju prodaje onda kada za istu postoji potražnja.
Za njega je ideologija samo termin i ništa više. Riječ od deset slova čije značenje mu nije bitno.

Stanivuković je sa druge strane organski nacionalista, pokriven plaštom kvazievropeizma.
Rođen u zenitu rata, odgajan i obrazovan na tekovinama hronične mitomanije, sa kultivisanom dječijom željom za vladanjem.

Prije malo više od mjesec dana bio sam u Žitomislićima. Pijući kafu sa igumanom manastira, ocem Danilom razgovarali smo o politici. Neizbježna tema. Protrčavajući kroz političare dotakli smo se i navedenog dvojca.

Glasom čovjeka kojeg mantija ne odvaja od zajednice, tada mi je ispričao:

Dodiku je dosadno dok traje služba, on vrti svijeću po rukama i koluta očima. Kasnije dok je ručak ne zanima ga mnogo manastir i pravoslavlje, on je tu bre reda radi.

Sa gradonačelnikom Banjaluke iguman je imao drugačije iskustvo.

Za njim ide cela bulumenta, nose kamere, telefone, slikaju se sto puta. Priča, smješka se, trudi se da bude simpatičan. Tad kada je dolazio, za ručkom mi je rekao sljedeće: Ja sam oče kao dijete maštao da budem predsjednika. Igrao sam se sa drugom djecom toga da ja vladam, a oni meni služe.



I poslije Dodika - Dodik, ali se taj novi Dodik preziva Stanivuković.

Veselje nakon Dodikovog odlaska, ako toga uopšte bude neće dugo trajati. Sve što dođe nakon njega, a pod patronatom Vučića, zasigurno neće biti bolje, naročito kada dolazi kao atomski plod desnice.

Sve je na nama, oduvijek.
Izgleda da toga nismo svjesni.