Prije dvanaest godina za Buku sam napisao tekst o našim zastavama. Povod je tada bio državni praznik, ali i nepismenost građana koji plavo-žutu zastavu nerijetko kače naopako. Spomenuti su, naravno, ljiljani, šahovnica i trobojka kao simboli naroda Bosne i Hercegovine. Iako je taj tekst star više od deset godina, čini se da je tema o zastavama danas ponovo aktuelna, a razlog su nedavne kvalifikacije i Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Srpskim i hrvatskim političarima ljiljani su i dalje trn u oku te glavni argument zašto ne podržavaju reprezentaciju države u kojoj primaju platu. Ako jedan Dodik ne navija za BiH u trenutku kada je predsjednik Fudbalskog saveza njegov sestrić Vico Željković, onda sumnjam da bi podržao Bosnu čak i da nema ljiljana na tribinama. Dodiku je mržnja prema Bosni jača od porodičnih veza.

Priča o ljiljanima već je toliko puta prežvakana da se većina rasprava vrti u krug. Ipak, postoji nekoliko činjenica koje su zaboravljene. Kao što znamo, historijski ljiljani vuku korijene iz srednjeg vijeka; preko francuske kraljevske loze i bosanske dinastije Kotromanića, ovaj simbol je evoluirao u prepoznatljiv motiv koji predstavlja državnost i historijski kontinuitet. Međutim, ljiljan ima i snažnu simboliku u hrišćanstvu/kršćanstvu kao jedan od najstarijih evropskih heraldičkih simbola. Ljiljan koji cvjeta među trnjem u hrišćanskoj/kršćanskoj teologiji predstavlja Djevicu Mariju, koja i u islamu ima značajnu ulogu. U rimokatoličkoj ikonografiji ljiljan se smatra trećim najvažnijim simbolom, odmah nakon krsta/križa i ribe (koja je bila simbol ranog hrišćanstva/kršćanstva). To su vjerovatno i neki od razloga zašto su grb sa šest ljiljana podržali Stjepan Kljujić i Franjo Boras, tadašnji kadrovi HDZ-a. Međutim, pitanje je da li bi danas ijedan HDZ-ovac okačio ljiljane u kabinetu, a kamoli ispred institucija u Hercegovini. Danas smo došli do apsurda da grb koji ima jasne poveznice sa hrišćanstvom/kršćanstvom brane Bošnjaci, koji su većinski muslimani, a odbacuju ga Srbi i Hrvati, koji su hrišćani/kršćani.

Ljiljani od 1992. do 1998. godine postaju i zvanična zastava BiH te dobijaju svoje mjesto ispred zgrade Ujedinjenih nacija u New Yorku. No, tu se priča ne završava. Iako više nisu zvanična državna zastava, ljiljani su i danas simbol Oružanih snaga BiH. Nakon formiranja zajedničke vojske, ljiljani sa šahovnicom i orlom postaju obilježja naših oružanih snaga. Tako ljiljani danas zvanično obilježavaju 2. pješadijski puk Oružanih snaga BiH. Upravo su zato neutemeljeni pokušaji institucija Republike Srpske da se oni zabrane u tom entitetu. Čak je i sud u Banjoj Luci presudio u korist Adnana Bajrića i vratio mu zastavu sa ljiljanima. S druge strane, srpski političari su ljiljane svjesno izostavili na spomeniku kralju Tvrtku u Banjoj Luci.

Kada srpski i hrvatski političari zagovaraju uklanjanje ljiljana, oni žele isključivo to. Svoje simbole, šahovnicu i trobojku, naravno ne žele da diraju. To su simboli njihovog naroda i oni se smiju vijoriti na svakoj raskrsnici i zgradi, ali ljiljani to ne smiju. Zašto, recimo, ti političari nisu pristali na temeljito rješenje kada se vršila reforma vojske? Zašto tada nisu pristali da se sve naše ratne zastave i simboli pohrane u muzej te da od tada budemo okupljeni isključivo ispod nove plavo-žute zastave? To su odbili jer bi to značilo izgradnju zajedničke nacije, a tada bismo svi bili Bosanci i Hercegovci. Ali, ako pravo na zastavu svoga naroda imaju jedni, onda to pravo imaju svi.

Ko brani Srbima i Hrvatima u BiH da navijaju za Bosnu sa svojim zastavama? Jer, ako Bošnjaci imaju pravo da navijaju za Bosnu sa ljiljanima, onda isto pravo imaju i oni. Upravo takav stav iznijela je kandidatkinja za hrvatskog člana Predsjedništva Darijana Filipović. Ona je izjavila da će za BiH navijati u dresu reprezentacije i sa zastavom hrvatskog naroda. Pošteno! Ne znam kako bi reagovali drugi navijači, ali meni ne bi smetalo da Jovo Lukić podigne pehar ogrnut trobojkom. Ako može Džeko podići ljiljane iznad Vječne vatre, onda može i Jovo svoju zastavu. No, pitanje je da li bi i takav gest privukao Srbe da navijaju za BiH i prihvate je kao svoju reprezentaciju.

U poređenju sa prijašnjim utakmicama reprezentacije, danas je na tribinama znatno više zastava sa ljiljanima. Vjerovatno je to rezultat trenutne političke atmosfere. Nešto poput Newtonovog zakona akcije i reakcije: što su jače politike podjele, to je jači inat građana. Slične analize čuli smo i u slučaju Željka Komšića. Bošnjaci su počeli glasati za hrvatskog člana Predsjedništva onda kada su osjetili ugroženost pojedinih hrvatskih političara. Ako neko hoće da podijeli moju državu, učiniću sve što je u mojoj moći da to spriječim. Ako treba, glasaću i za Hrvata koji je dobitnik Zlatnog ljiljana. To je moje ustavno, legitimno i legalno pravo. Isto je i sa ljiljanima – da nije bilo pokušaja da se uklone, vjerovatno ih ne bi bilo u ovolikom broju na tribinama.

A možda su i Bošnjaci siti dodvoravanja i ulizivanja. Možda ih više ne zanima šta drugi misle i da li će neko navijati za reprezentaciju. Dosta je bilo pravdanja kako ljiljani nisu ratna zastava, nego simbol države još od kralja Tvrtka. Bilo je utakmica bez ljiljana, a političari opet nisu mijenjali retoriku. Da se ne lažemo, neki političari neće nikada navijati za Bosnu. Njihov jedini cilj je da je destabilizuju i podjele. Oni koji je smatraju svojom, igraju za nju i navijaju za nju. Oni koji ne žele navijati ne moraju, neka gledaju Zvezde Granda.