Kroz, sada već, obimnu historiju, Bosna i Hercegovina bi po svim prilikama trebala biti funkcionalna država sa ozbiljnim državnicima koji se bave svojim poslovima na krajnje ozbiljan i odgovoran način.

Kao što je poznato, ovo nije slučaj.

Od kraja rata u Bosni i Hercegovini je prošlo tačno 30 godina. Rata koji je definisao generaciju ljudi i ostavio duboke rane kako fizičke, tako i psihičke. Odrastanje u poslijeratnoj BiH je obilježeno pričama o herojskoj odbrani države, enormnoj žrtvi i nepravdi 90-ih godina.

I naravno, to je sve tačno. Ipak, postavlja se pitanje, zašto 30 godina nakon rata smo primorani razmišljati o tome da li će biti novih sukoba na Balkanu i BiH? Dio odgovora leži u krajnje neodgovornoj politici naših dragih političara koji tvrde da se bore za svoj narod, dok u stvarnosti pune svoje džepove narodnim novcem.

Kao primjer ovoga, možemo jednostavno pogledati borce ARBiH koji su primorani da žive na marginama društva, pitajući se da li će vidjeti sutrašnji dan. Invalidi kojima nije osigurana adekvatna briga iako im je ista obećana toliko puta.

Slučajevi poput smrti male Džene Gadžun, odgovor na pandemiju COVID-19 virusa koji je odnio hiljade života, diplome, blokada države, nepotrebne smrti onkoloških pacijenata u Tuzli, femicid su sve skandali koji ostaju samo to.

Realnost je takva da se Bosna i Hercegovina trenutno nalazi u izuzetno opasnom i kritičnom periodu sa dolaskom Donalda Trumpa na vlast. Dalje, sve ove godine neodgovorne politike i neozbiljnosti bi mogle doći na naplatu.

Neki od primjera, kao i dokaza da je onim na vlasti draži novac od vlastitog naroda jeste propali Aprilski paket, propala tužba protiv države Srbije za počinjenu agresiju, krah socijalnog sistema, sve više samoubistava, rušenje ustavnog poretka od strane RSa i ostale nepravde ove političke nakaze od države.

Naravno, prestalo je biti bitno ko je na vlasti obzirom da bošnjačke stranke imaju toliko toga zajedničkog. Neznanje, neodgovornost, korupcija, izdaja. Sve ono što koriste da protivnike prozivaju u bijednim pokušajima borbe za fotelje.

Možda najveća propuštena prilika za Bosnu i Hercegovinu jeste Aprilski paket iz 2006. godine koji je zagovarao Sulejman Tihić. Sulejman Tihić je tada, ispostavit će se ispravno, shvatio da je ključ opstanka Bosne i Hercegovine da se Bošnjaci prestanu samsažalijevati i započnu sa konkretnim koracima ka izgradnji ozbiljne države.

„Moramo konačno prevazići pasivnu poziciju žrtve i preuzeti aktivnu poziciju i odgovornost relevantnog političkog faktora...Prošlost, zločini, stradanja i samosažaljenje ne treba da budu centralna tema naše politike.“, rekao je Tihić.

Ovo je izjava koja je došla od najjače bošnjačke stranke u to vrijeme i bila je svjetlo na kraju tunela da se možemo okrenuti napretku i izgradnji boljeg sutra. Nažalost, bošnjački narod nije vidio Tihićevu viziju i nastavlja dan-danas da živi u iluziji žrtve kojoj svi moraju podilaziti.

Novinar Dnevnog Avaza, Danijal Hadžović je svojevremeno ispravno opisao kako je bošnjačka populacija vidjela Tihića. Tako je napisao „za većinu Bošnjaka, bio im je ružan, popustljiv, mlak, čak i izdajnik“.

Na kraju, gospodin Hadžović ispravno zaključuje da je bošnjacima, što je slučaj i danas, draža isprazna politika neutemeljenih obećanja o ukidanju RSa, 100% BiH, građanska BiH i ostale nebuloze koje za cilj imaju prikupljanje političkih poena kod manje obrazovanog stanovništva zatrovanog nacionalizmom.

U skladu s tim, bošnjačka politika, vođena emocijama i zabludama se može okarakterisati kao politika izjava „ako Bog da“ i „inshallah“ kao vodiljama našeg puta.

U 30 godina naš najveći uspjeh jeste asfaltiranje sporednih ulica kada dođu izbori, izgradnja žičare do Trebevića i Severina za doček Nove godine. Socijalna nesigurnost, politička nestabilnost, nefunkcionalan zdravstveni sistem, obrazovanje iz doba bivše Jugoslavije, kupovina diploma, korupcija i nepotizam su pitanja kojima niko ne želi da se bavi.

Naravno, to ne treba čuditi obzirom da u ovih 30 godina nismo imali 2 zvaničnika sa validnim diplomama i stručnim zvanjima za obavljanje dužnosti. Zar zaista zaslužujemo išta bolje sa ovakvim mentalitetom?

Narod koji živi na izjavama poput „samo nek se ne puca“, koji mrzi svog komšiju, kojem je draži političar koji zna opsovati Srbinu ili Hrvatu umjesto onog koji radi svoj posao se ne treba čuditi da su nam političari takvi i da koriste sve od navedenog za kontrolu nacionalizmom zaluđene mase.

Za kraj, ne treba čuditi da od međunarodne zajednice, UNa, OSCEa, i EU očekujemo da riješe sve naše probleme. Podanički mentalitet koji smo tako brižno njegovali posljednjih 30 godina nam ne dozvoljava da se sami pobrinemo za vlastiti narod te da im osiguramo dostojan život. Navikli smo da sve prolazi nekažnjeno. Ali samo nek se ne puca. A protest za tragično stradalu Inelu i njenog sina je obilježilo svega 50ak ljudi u Sarajevu.

Dići ćemo minimalac, neradna nedjelja, građanska BiH, radna mjesta, nedostatak ljekara, nabavka aparata za liječenje onkoloških pacijenata, mir i stabilnost, itd. Samo nek je zdravlja, biće ovo sve ako Bog da, inshallah.