Zakonom o ravnopravnosti spolova Bosna i Hercegovina stekla je obavezu da djeluje kada zastupljenost žena i muškaraca u politici padne ispod 40%. Uprkos kvoti propisanoj Izbornim zakonom za manje zastupljeni spol na listi kandidata, izabranih žena u Parlamentarnoj skupštini nakon Općih izbora 2018. godine je 21,4%, a evropski prosjek je 26,4%.
Prije nego počnemo razmišljati o uzrocima nedovoljne zastupljenosti žena na važnim pozicijama, moramo biti svjesni jedne nepromjenjive činjenice na koju ne može uticati ni Zakon o ravnopravnosti ni bilo kakvi programi podrške. Prema posljednjem popisu stanovništva, u Bosni i Hercegovini ima 8% žena bez osnovnog obrazovanja, a samo 1,7% muškaraca. U Olovu čak 30% žena nema završeno osnovno obrazovanje. Dakle, ne možemo očekivati mnogo politički angažovanih žena srednjovječne i starije dobne skupine. Srećom, to je nešto što je uveliko promijenjeno pa sada većinu na bh. univerzitetima čine studentice.
Pokrenuti su razni programi podrške i inicijative, a njih su većinom formirale stranke pa se tako u istraživanju UNDP WOMAN “Polazna studija o barijerama političkom učešću žena u BiH” navodi da je Naša stranka kreirala imidž koji ukazuje na otvorenost i želju za unapređivanjem žena pokrećući inicijativu za 50% zastupljenosti. Rezultat toga bilo je 63% izabranih zvaničnica u zakonodavnoj vlasti. SDP uticao je na povećanje stranačke kvote sa 30% na 40%, a SDA napravila je veliki iskorak usvajanjem programske izjave o učešću žena u društvenom i političkom životu.
Međutim, nikoga ne možete natjerati da bude u politici, a sve ove inicijative i programi čine se malo “na silu”. Apsurdno je i to što je Zakon o ravnopravnosti spolova potpuno ispoštovan na izborima jer se žene u dovoljnom broju nalaze na listama, ali nisu izabrane. Popriličan dio žena na tim listama tu je kako bi se ispunile zakonske kvote, a to zaključujemo iz toga što ne dobijaju nikakvu promociju unutar stranke, kao ni medijsku pažnju. Dokaz toga je spomenuto istraživanje UNDP WOMAN, koji sadrži informaciju da se samo 3% medijskoj sadržaja odnosi na kandidovane žene na određene pozicije. Čak i kada se mediji bave politički angažovanim ženama, preferiraju komentarisati njihov brak, šminku, u kojoj prodavnici su viđene… To onda nisu žene u politici, nego žene na papiru.
Naravno, ne generalizujemo jer ambiciozne žene koje svojom voljom, kao i nesebičnom podrškom stranke istupaju na političku scenu postoje, ali ih nema dovoljno. Ne može ih ni biti dovoljno jer sve i da ih stranka promoviše, pristrasno biračko tijelo ne vjeruje listi na čijem je čelu žena (svjesno ili nesvjesno).
Ne možemo sve gledati kroz zakone, kvote i osnaživanja kako žene mogu sve. Sirova realnost je da žene koje imaju stalno radno zaposlenje i porodicu rade dvije smjene, a politički angažman bi u tome bio treća smjena. Sirova realnost je da smo ravnopravnost prihvatili samo gdje ne povrjeđuje stoljetni mentalitet i gdje nekome odgovara. Žene uveliko rade, ali su i dalje osnovica privatnog života koji ispašta bez njih. Dakle, čak i ako “ukrpite” listu s tih navučennih 40%, teško je pronaći motivisane žene koje zaista imaju volju, vrijeme i snagu za neku važnu poziciju. Pored toga, mnoge žene boje se mišljenja da nijedan muškarac neće glasati za njih, a boje se i onog “žena je ženi vuk” ( nije da nema istine u tome).
Međutim, ako je evropski prosjek žena u zakonodavnoj vlasti 26,4%, a bh. prosjek 21,3%, ne možemo biti baš toliko nezadovoljni. Razlika od 5% jest mnogo, ali ako pogledamo pismenost i obrazovanost žena u BiH starijih od 35 godina, plutanje u rodnim stereotipima kojih nekad nismo ni svjesni i mentalitet od kojeg teško bježimo i pristrasno biračko tijelo možemo slobodno reći da je napravljen veliki iskorak. Nadamo se da će taj iskorak postati trend koji jača i prilagođava se važnim ulogama žene koje ona ne treba napuštati i birati između njih. Možda će neki pomisliti da je to nemoguće, ali ako smo mogli proizvesti robote koji sami sebe popravljaju, bilo bi smiješno ne pronaći način da žene postanu ravnopravne i u politici!
