Veliki pozdrav dragi čitaoci, vaš najdraži online babuka is back sa novom kolumnom. Kao što je većina vas vidjela, ove sedmice smo objavili prvu epizodu našeg Manifest podcasta. Razmišljajući ko bi trebao da bude naš prvi gost, jedno ime mi je odmah palo napamet. I nakon dužeg razmišljanja bilo je sasvim jasno da je ta odluka konačna. Riječ je, naravno, o Marčelu. Marko kod mene spada u jedan poseban krug prijatelja. On je neko koga poznajem dugo i, iako je bilo perioda kada se nismo viđali, naše prijateljstvo je preživjelo sve te godine. Marčelo je i više od druga: on je uzor i inspiracija. Divim se njegovom aktivizmu, njegovoj muzici i ljudskosti. On je jedan od rijetki koji me može inspirisati da radim više i bolje. To je onaj trenutak kada čujete nečiju pjesmu, opsujete od ljubomore i kažete: “E i ja ću ovako, i to bolje!”. Ili kada ste toliko razočarani, a onda vam jedna pjesma povrati nadu u muziku. Teško je to opisati, ali ljudi koji se bave kreativnim poslom znaju o čemu pričam. To je ona kombinacija oduševljenja, poštovanja i ljubomore koja preraste u inspiraciju.

Druga, možda i bitnija stvar kod Marčela koju cijenim, je njegov dugogodišnji aktivizam koji prelazi granice muzike, a najbolji primjer je emisija Perspektiva. Kao što je u podcastu rekao: “Nije dovoljno izjaviti podršku, šerovati na društvenim mrežama i nadati se da će neko otići na protest. Bitno je da TI odeš!”. A Marčelo to čini redovno.

Gledajući naš podcast, divim se kojom lahkoćom Marko izgovara stvari za koje drugi nemaju hrabrost. Prisjećamo se i našeg zajedničkog koncerta u Srebrenici 2009. godine. Unity festival, koji smo godinama radili u Tuzli, organizovali smo i u Srebrenici, i na jednoj bini okupili izvođače iz cijele regije. Na taj način smo poslali poruku zajedništva i pomirenja. Sjećam se i naših drugova Pier-a i Fu-a iz Ljubljane, njihovih suza i tišine kada su vidjeli memorijalni centar u Potočarima. Ta posjeta je ostavila dubok trag i nije isto vidjeti slike na televiziji i stajati među bijelim nišanima. Upravo Perspektiva, koju Marčelo danas radi sa Remi, nastavlja gdje je naš festival stao.

Prije nego je emisija poprimila današnji format, snimali smo intervju povodom pjesme Pismo Milanu. Ispričao sam tada svoju posjetu koncentracionom logoru Dachau za vrijeme školovanja u Njemačkoj. Taj izlet je direktno utjecao na vršnjake iz razreda koji su počeli da slijede neonacističku ideologiju. Samo par dana nakon posjete, vidjeli smo njihovu transformaciju i kako su počeli da odbacuju desničarske stavove. Mi smo u emisiji predložili da se na isti način organizuju ekskurzije u Srebrenicu. Jer negiranje genocida se ne može suzbiti samo kaznama za one koji to čine u javnosti; tu je bitan odgoj i vaspitavanje novih generacija.

Kultura u cijeloj priči igra bitnu ulogu. Još jedan od lijepih primjera je dokumentarni film Samir Mehić Bowie koji prikazuje srebreničku rock scenu u ratu i njihovog protagonistu Samira Mehića. Topla priča koja Srebrenicu predstavlja u drugom svjetlu. Prikazuje grad u kojem živi kultura, održavaju se koncerti i druženja uprkos ratnim sukobima. Kao što je to bio slučaj u Sarajevu sa Nadrealistima i brojnim drugim bendovima. Nakon premijere filma, bilo je upriličeno druženje sa autorima i publikom. Na pitanje kakva je danas scena u Srebrenici, Samirov drug odgovara: “Mi smo prije deset godina kukali kako je u Srebrenici sve mrtvo i pusto, ali ja bih danas volio da se mogu vratiti u to vrijeme. Jer ovo što imamo danas je 100 puta gore.”. Izjava sa kojom se apsolutno slažem, a ona ne važi samo za Srebrenicu.

Danas svi imamo osjećaj da je “prije bilo bolje” i ta rečenica se ponavlja iz generacije u generaciju. Tako da je upitno koliko je ona zaista tačna. No, ono što mogu reći sa sigurnošću je da muzika gubi svoje vrijednosti. Prije je širom regije bilo na desetine Marčela, a danas nam je ostao samo jedan. A nove generacije ga gledaju sa negodovanjem i pitaju se zašto lik toliko smara o politici!? Ali na nama je da nastavimo ispravljati krive Drine iako znamo da u tome vjerovatno nećemo uspjeti.

Kako to inače biva, Srebrenica početkom jula zaživi. Dođe dijaspora, političari i ljudi iz cijele BiH. Na par dana se priča o zločinima, nestalim očevima, ali i o starim dobrim vremenima, prijateljima i o Samiru Mehiću Bowie-u. Cijeli grad zaživi na kratko, a onda prođe jedanaesti i sve se vrati na staro.