Ako pitate vlast — od jutros je sunce jače nego juče, a zemlja se okreće za nijansu brže, naravno u pravom smjeru.
Ako pitate opoziciju — katastrofa epskih razmjera, pomračenje demokratije, smak svijeta, ali samo lokalni, ne globalni.
Ako pitate građane — samo da prođe ovaj prvi talas političke euforije i frustracije, jer ljudi moraju na posao, djeca u školu, a cijene u marketu nikad nisu imale običaj da se spuste iz poštovanja prema izbornim rezultatima.

Ali to je samo početak priče.

Jer svaka zemlja ima svoje rituale, a Republika Srpska ima postizborne navike koje su precizne kao švajcarski sat.
Prvi ritual: pobjednici slave kao da su osvojili Ligu šampiona, a ne izbore u sistemu gdje ionako gotovo sve funkcije već drže.
Drugi ritual: poraženi objavljuju „mi smo zapravo moralni pobjednici“, iako moral ne puni budžet, ne hrani porodicu i ne ulazi u zvanične rezultate.
Treći ritual: apstinenti — njih desetine hiljada — jave se dan poslije, puni energije, puni analize, puni pameti.
Gdje su bili juče?
Nigdje.
„Nismo imali za koga“, „nemam živaca“, „ne vjerujem nikome“, „padao je snijeg“, „bio sam u kući“ — ali zato danas imaju vremena da napišu doktorat o političkim procesima.

I taman kad pomisliš da je završeno, pojavi se četvrti ritual: priče o pokradenim glasovima.

Toga nema ni u Netflix serijama.
U Doboju, Zvorniku i Laktašima, prema društvenim mrežama, desile su se takve paranormalne aktivnosti da bi se i ekipama iz „Dosijea X“ izvrnule oči.
Nestali listići, sumnjivi brojevi, „kako može tamo 20.000 glasova, kad ja znam da nas u ulici ima 12?“.
Kod nas, čim rezultat ne odgovara jednoj strani — odmah kreće „pokrali su“.
Kod kuće gubimo i u igranju karata, a ne priznamo — „varao si“, tako da nije čudno što se ista logika prenosi i na izbore.

Opozicija kao opozicija — puna energije poslije, a premalo prije.
Dan nakon izbora, svi pametni, svi odlučni, svi govore da je „vrijeme za promjene“, svi pozivaju na ulicu, na protest, na prebrojavanje, na otpor, na dramu, na sve.
Samo niko prije nije pozvao svoje birače da, eto, možda izađu.
Tako u RS-u uporno imamo situaciju gdje je opozicija stalno nezadovoljna rezultatima, ali nikad nezadovoljna sopstvenom izlaznošću.

Dobili smo novog predsjednika, ali nismo dobili novo vođstvo.
Jer svi znaju da će se i dalje pitati isti čovjek.
Znaju oni gore, znamo mi dolje, znaju i ovi sa strane.
Novi predsjednik je tu, uredno izabran, nasmijan na konferenciji, ali iza njega stoji politička figura koja dominira našim prostorom godinama.
Ono kad se zna ko određuje ton, tempo i smjer — iako formalno više nije na toj funkciji.

A narod?
Narod to gleda kao sport.
Jedni se raduju, drugi psuju, treći se čude, četvrti komentarišu: „Eto vam ga, kad ste izašli“.
Peti tvrde da ne prate politiku, ali znaju sve rezultate napamet, po opštinama, po biralištima, po ulicama.

Na kraju dođe realnost, hladna kao novembarsko jutro u Doboju.
Nema veze ko je pobijedio.
Marketi nisu snizili cijene hljeba.
Struja nije poslala poruku: „Čestitamo na izborima, ovaj račun je simboličan.“
Gorivo i dalje ima svoju matematiku, nepovezanu sa političkom voljom.

Politička atmosfera je sve, osim jednostavna.
Jedni se pitaju: „Šta će sada opozicija?“
Drugi: „Hoće li biti protesta?“
Treći: „Je li se stvarno pokralo?“
A četvrti: „Je li moguće da smo opet istu priču gledali?“

Zato je možda najbolja rečenica za zaključak:
Dobili smo novog predsjednika. Ali sve ostalo — tek ćemo vidjeti.
Možda će se nešto promijeniti, možda neće.
Ali jedno je sigurno: život neće čekati da politika odluči šta će s nama.

Jer život ne glasa, ali presuđuje — svaki dan, na kasi.