U Republici Srpskoj izbori odavno nisu događaj demokratskog nadmetanja. Oni su ritual. Tradicija. Festival prebrojavanja u kojem se mijenjaju samo statističke fusnote, dok pobjednik ostaje isti. Ovaj put, možda najglasnije do sada, odzvanjala je jednostavna istina: Milorad Dodik ne zna da gubi. Još gore — on se ponaša kao da gubitak uopšte ne postoji kao politička kategorija.

Zašto su izbori uopšte raspisani?

Ne zato što je demokratija ojačala. Ne zato što je sistem odlučio da se pročisti. Ne zato što je neko procijenio da je vrijeme da građani kažu svoje.

Ne. Izbori su raspisani iz mnogo prizemnijeg razloga: presudom mu je poništen mandat.

Sud je rekao svoje, zakon je bio neumoljiv. Kad ostaneš bez predsjednika – moraš na izbore. Kao kad ti u kući pregori osigurač: ne pitaš se o kosmičkoj energiji, nego ga jednostavno mijenjaš. Ironija sudbine je što Dodika sa funkcije nije srušila opozicija, međunarodna zajednica, ni protesti na ulicama — već „obično“ sudsko vijeće koje nije pokleknulo pred njegovom starom porukom: „Ja sam Republika Srpska.“

Tek tada, tek kada je fotelja postala pravno prazna, sistem se sjetio da bi možda ipak morao glumiti državu.

Pa da sumiramo:

Blanuša – profesor koji je došao preblizu

Branko Blanuša, profesor elektrotehnike, akademik, tihi čovjek nauke — postao je za mnoge simbol neke drugačije Republike Srpske. Ne bučne, ne agresivne, ne podaničke. Nego normalne.

Njegova kampanja nije imala spektakle, već argumente. Nije obećavala sve i odmah, nego objašnjavala šta se može i kako. On je tip kandidata koga biraju ljudi koji žele institucije, red, stručnost, a ne politički cirkus.

I zato, u nekom uređenom sistemu, čovjek poput Blanuše bi pobijedio.

I možda jeste — u onim prvim trenucima, na mjestima gdje broje prave ruke, a ne prave brojke. Ali razlika je bila mala. Dovoljno mala da probudi instinkt sistema koji ne zna da gubi.

Kada profesor opasno priđe pobjedi, mehanizam vlasti reaguje kao automatizovani refleks: ponovna brojanja, „ispravljeni“ zapisnici, misteriozne vreće, „usklađivanje“ cifara. U politici Republike Srpske zakoni fizike ne važe — osim, ako ih Dodik ne potpiše lično.

Blanuša može objasniti svaki algoritam, svaku formulu, svaki protok energije… Ali, ništa od toga ne vrijedi tamo gdje glasovi ne prate logiku matematike, nego logiku moći.

Karan – kandidat koji se ne bira, nego instalira

Siniša Karan je druga vrsta simbolike. Pristojan, akademski format, doktor prava. Ali, njegova politička uloga nikada nije bila da vodi. Njegova uloga je — da pokriva.

On je lice sistema, a ne njegova suština. Statista u kostimu državnika.

Sve što treba biti rečeno — reći će Dodik. Sve što treba biti urađeno — uradiće partija. Sve što treba izgledati ozbiljno — Karan će odglumiti.

Njegovih 50,39% (možda griješim u procentima, ali neka bude da je tako) nije izraz volje naroda, nego volje sistema. Kao i mnogo puta ranije, Republika Srpska je dobila ne predsjednika, nego potvrdu kontinuiteta.

Dodik – čovjek koji je vlast pretvorio u samog sebe

Dodik odavno ne vlada sistemom; on jeste sistem. Institucije su kulise. Zakoni preporuke. Izbori — tehnička procedura za ovjeru njegovog ostanka.

On ne trpi mogućnost poraza, jer ga ne smatra realnom opcijom. Ako ne pobijedi na izborima — pobijediće u brojanju. Ako ne pobijedi u brojanju — pobijediće u pravosuđu. Ako sve padne — pobijediće u haosu koji zna da proizvede.

U takvom ambijentu građanin je samo publika. A publika je tu da aplauz završi u trenutku kada režiser to odredi.

Krađa glasova – najgore čuvana tajna

Ovdje se ne radi o greškama, previdima ili „ljudskom faktoru“. Radi se o kontinuitetu političkog kriminala.

Vreće koje nestanu, pa se pojave pod drugim svjetlom. Zapisnici koji se razlikuju kao dva godišnja doba. Brojači koji mijenjaju cifre kao da igraju tombolu. Posmatrači koji se izbacuju kad postanu previše znatiželjni.

To nisu izbori. To je procedura legitimizacije krađe, organizovano kao redovni servis.

Građani to znaju. Ali sistem računa na njihov umor i nadu da će većina prestati vjerovati da se stvari mogu promijeniti.

Zaključak

Ova kolumna nije o tome ko je pobijedio, a ko je izgubio. Ona je o činjenici da se u Republici Srpskoj već dugo ne bira najbolji, najpametniji, najpošteniji — nego onaj koji je unaprijed određen.

Kultura vlasti koja ne dopušta poraz — nije demokratija. To je mentalitet privatnog posjeda.

A Republika Srpska zaslužuje da bude država, a ne nečija imovina.

I možda Dodik zaista ne zna da izgubi. Ali građani sve jasnije vide kako izgleda vlast koja gubi dodir sa stvarnošću.