Dramatičan zaokret u izraelskoj diplomatiji

U dramatičnom zaokretu politike koja je nekada definirala njegov moralni stav prema inostranstvu, Izrael se sada zvanično upušta u saradnju s krajnje desničarskim političkim partijama širom Evrope — grupama koje su dugo bile osuđivane i od strane izraelskih i jevrejskih institucija zbog svojih fašističkih korijena, poricanja Holokausta i antisemitističkog naslijeđa.

Ova promjena, pokrenuta pod ministrom vanjskih poslova Gideonom Sa’arom, predstavlja više od pukog diplomatskog zaokreta. To je odlučujući trenutak u izraelskoj vanjskoj politici, koji je uzbudio akademike, posmatrače ljudskih prava i jevrejske zajednice u dijaspori.

Decenijama je pravilo u Jerusalemu bilo jasno: nikakav službeni kontakt s evropskom krajnjom desnicom. Obrazloženje je bilo jednostavno — mnoge od tih partija i pokreta bile su, historijski gledano, ideološki povezane s antisemitizmom, rasnom supremacijom i fašizmom. Bile su, po reputaciji i djelovanju, parije i u Izraelu i u Evropi.

To se načelo počelo vidljivo urušavati u februaru 2025, kada je Sa’ar naložio diplomatama da otvore službene komunikacijske kanale s tri ranije bojkotirane krajnje desničarske partije: francuskim Nacionalnim zborom, španskim Voxom i švedskim Švedskim demokratama. Svaka od tih partija nosi historiju opterećenu kontroverznim, često eksplicitno ekstremističkim vezama, ali sve su izrazile snažnu podršku Izraelu nakon Hamasovih napada 7. oktobra 2023. i rata u Gazi koji je uslijedio.

Sa’ar je svoje opravdanje iznio otvoreno:
„Nakon što sam proučio ovo pitanje i saslušao stručna mišljenja — nisam vidio razlog da to ne učinimo. Naprotiv.“

Insistirao je da Izrael te partije sudi po „djelima u sadašnjosti, a ne po korijenima iz prošlosti“, priznajući njihovu historiju, ali naglašavajući njihove nedavne proizraelske stavove i nastojanja da se distanciraju — ili barem ublaže — ekstremističke asocijacije.

Trojac krajnje desnice: radikalni korijeni, sadašnje ambicije

Svaka od tri partije koje sada Izrael pridobija nosi duboku i neslavnu historiju.
Francuski Nacionalni zbor (nekadašnji Nacionalni front) osnovao je Jean-Marie Le Pen, više puta osuđivan zbog izjava kojima je umanjivao ili relativizirao Holokaust. Njegova kćerka Marine Le Pen pokušala je rebrendirati partiju i isključiti ga, ali partija ostaje čvrsto antiimigrantska, islamofobna i nacionalistička. Pod njenim vodstvom, retorički se pozicionira kao proizraelska.

Španski Vox uključivao je članove i kandidate povezane s poricanjem Holokausta ili neonacističkim pokretima. Fernando Paz, bivši kandidat, dovodio je u pitanje legitimitet Nirnberških procesa. Ipak, Vox je postao jedan od novih izraelskih saveznika u Evropi, uglavnom zbog zajedničkog protivljenja islamističkoj politici i migracijama.

Švedski demokrati, osnovani 1988. od strane neonacista i bijelih supremacista, u ranim fazama nosili su nacističke uniforme i širili antisemitsku propagandu, uključujući uvrede na račun Anne Frank. Današnji lideri tvrde da su se reformirali, iako veliki dio njihove baze i retorike ostaje ukorijenjen u ksenofobiji. Izraelski zvaničnici njihove proizraelske izjave navode kao dokaz ideološke evolucije.


Normalizacija ekstrema

Ovi događaji označavaju oštar odmak od ranije izraelske politike. Godine 2000, Izrael je degradirao odnose s Austrijom kada je Slobodarska partija — koju su osnovali bivši članovi SS-a — ušla u vladu. Danas se ista Slobodarska partija, kao i njemačka Alternative für Deutschland (AfD), uzimaju u obzir za službeni dijalog.

AfD, druga najveća njemačka partija, branila je nacističke kolaboracioniste, koristila neonacističku ikonografiju i napadala njemačku poslijeratnu „kulturu krivnje“. Ipak, njeni lideri su izrazito proizraelski, predstavljajući Izrael kao „zapadnu utvrdu“ protiv islama i muslimana.

Analitičari ovaj savez vide kao obostrano koristan: Izrael dobija političku podršku; krajnja desnica dobija moralni legitimitet.

„Diversifikacijom svojih saveza Izrael stiče utjecaj u zapadnim društvima,“ rekao je dr. Ramzy Baroud. „Opasnost nije samo u tome da te grupe koriste Izrael kako bi legitimizirale svoje ekstremističke ideologije bez mijenjanja suštine — već i da Izrael sam normalizuje te ideologije.“

„Lude izjave“: Bolesnika po ideologiji

Diplomatsko otopljavanje poklopilo se s rastućom ekstremnom retorikom izraelskih i evropskih lidera.
Itamar Ben-Gvir, izraelski ministar za nacionalnu sigurnost, pozvao je na „podsticanje migracije stanovnika Gaze“ i obećao da će Izrael „trajano kontrolirati“ Gazu.

Bezalel Smotrich, ministar finansija, sugerisao je korištenje „gladi kao poluge“ nad stanovništvom Gaze — izjave koje su evropski zvaničnici osudili kao gotovo otvoreno poticanje na ratne zločine.

Benjamin Netanyahu, upitan o konceptu „Velikog Izraela“, odgovorio je: „Vrlo snažno.“

U Evropi, lideri krajnje desnice odjekivali su izraelsku retoriku:

Santiago Abascal, lider Voxa u Španiji, izjavio je: „Izrael ne samo da ima pravo nego i dužnost da se brani,“ obećavši da će poništiti priznanje Palestine. Upozorio je da će se „mjesta poput Gaze pojaviti i u Evropi,“ izjednačavajući muslimansku imigraciju s militantnom prijetnjom.

U Njemačkoj, kancelar Friedrich Merz izazvao je bijes kada je u intervjuu za ZDF 2025. rekao: „Ovo je prljavi posao koji Izrael radi za sve nas.“ Merz je tvrdio da izraelske operacije služe Zapadu suočavanjem s Iranom i islamističkim mrežama.

Kritičari su ocijenili da izjava dehumanizira Palestince i otkriva evropsku spremnost da moralnu odgovornost za rat prebaci na Izrael.




Pritisak, zaštita i nekažnjivost

Iza retorike, SAD i Izrael zajednički su djelovali kako bi ugušili međunarodnu odgovornost.
U februaru 2025, SAD je izdao Izvršnu uredbu 14203, kojom se odobravaju sankcije protiv svih koji pomažu istrage Međunarodnog krivičnog suda (MKS) usmjerene na američke ili savezničke zvaničnike — uključujući Izraelce.

Dana 5. juna 2025, Washington je sankcionisao četiri sudije MKS-a — Solomy Balungi Bossa, Luz del Carmen Ibáñez Carranza, Reine Adelaide Sophie Alapini-Gansou i Beti Hohler — zbog odobravanja naloga za hapšenje Benjamina Netanyahua i Yoava Gallanta za navodne ratne zločine u Gazi. Kritičari su to nazvali direktnim napadom na nezavisnost pravosuđa.

Na meti se našla i Francesca Albanese, specijalna izvjestiteljica UN-a za palestinska prava, sankcionisana zbog saradnje s MKS-om. Međunarodna komisija pravnika (ICJ) osudila je ovaj potez kao „napad na globalnu vladavinu prava“.

Palestinske NVO, uključujući Al-Haq, Al Mezan i Palestinski centar za ljudska prava, također su sankcionisane zbog dijeljenja dokaza s međunarodnim sudovima — dio onoga što pravni stručnjaci nazivaju „režimom nekažnjivosti“.

Ova kampanja zastrašivanja naglašava de facto imunitet Izraela od progona u Hagu, poduprt američkim protekcionizmom koji podriva legitimitet i MKS-a i Međunarodnog suda pravde.

Historijski kontinuiteti: Evangelisticko-Jevrejski Terorizam i skriveni dosjei

Ova dinamika nije nova. Ona odražava ranije trenutke kada je Izrael sarađivao s režimima kasnije osuđenim za genocid ili zločine protiv čovječnosti.
Tokom balkanskih ratova, Izrael je održavao diskretne obavještajne i trgovinske veze sa Srbijom Slobodana Miloševića, iako se pred očima svijeta odvijalo etničko čišćenje u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu. Izraelsko oružje i tehnologija navodno su dolazili do srpskih snaga preko posrednika.

Dokumenti koji bilježe tu saradnju ostaju zapečaćeni, uprkos apelima historičara i organizacija za ljudska prava.
Ti ratovi kulminirali su genocidom u Srebrenici, uništenjem Vukovara i masovnim protjerivanjem kosovskih Albanaca — događajima koji su postali sinonim za evropske užase 1990-ih.
Izrael je također održavao odnose s mjanmarskom huntom, koja je kasnije provela masovni progon Rohindža. Slični odnosi razvili su se i s režimima u Latinskoj Americi i Africi, gdje je „sigurnosna saradnja“ prikrivala obuku i naoružavanje snaga uključenih u etničku ili političku represiju.

Globalna konvergencija krajnje desnice

Ova ideološka osovina sada obuhvata kontinente. U Sjedinjenim Državama, figure poput potpredsjednika JD Vancea i Elona Muska odjekuju retorikom evropske krajnje desnice, prikazujući Izrael kao prvu liniju odbrane Zapada.

Izrael je udvarao Jairu Bolsonaru u Brazilu i Narendri Modiju u Indiji — liderima definisanim etnonacionalizmom i neprijateljstvom prema muslimanskim manjinama. Ti savezi nisu periferni; oni odražavaju šire preuređenje globalne politike oko identiteta, straha i izuzetnosti.

Teologija Armagedon rata

Kritičari primjećuju da izraelsko sadašnje rukovodstvo sve više predstavlja sukob s Palestincima — a posredno i s islamom — kao egzistencijalni i duhovni, a ne samo teritorijalni.
Unutar retorike Netanyahuove koalicije, ali i među nekim evanđeoskim i ultranacionalističkim saveznicima u inostranstvu, učvrstila se apokaliptička naracija: uvjerenje da Izrael mora pobijediti u eshatološkom sukobu kako bi osigurao božansku sudbinu i nacionalni opstanak.

Za evropsku krajnju desnicu, to se savršeno uklapa u njihovu retoriku „civilizacijskog rata“. Oba tabora konstruiraju islam i muslimane kao zajedničkog neprijatelja, kulturnog i vjerskog „drugog“ kroz kojeg se definira identitet i solidarnost. Izrael postaje i simbol i štit — partner u mitologiziranoj globalnoj borbi.

Ova zajednička apokaliptička logika svodi složene geopolitičke stvarnosti na binarni sukob civilizacije i barbarstva — svjetonazor koji opravdava beskonačan rat, kolektivno kažnjavanje i sistemsko dehumaniziranje.

Dok lideri islamskog svijeta ubjeđuju muslimane zajedno sa svojim saveznicima da ovo nije rat protiv islama i muslimana… u stvarnosti je to ništa drugo do lov na njihove živote i svetinje.

Vjerujte im, ne krvavim slikama koje se šire širom svijeta. Njihova politika i nasilje imaju istorijski obrazac: prvo su progonili Indijance, zatim ljude afričkog porijekla, potom Latinoamerikance i Kineze — tako da danas su na meti Muslimani. Ovaj niz je vjerovatno slučajan ili teorija zavjere; to je ponavljanje iste logike izuzimanja i dehumanizacije koja opravdava sve veće zločine.

Anthony DeMaggio- When Media Goes to War-

Cijena angažmana

Pristalice tvrde da ovi savezi osiguravaju opstanak Izraela i njegov strateški utjecaj. Ali moralni, pravni i politički troškovi su ogromni.
Erozija normi: Retorika koja priziva civilizacijski rat potkopava međunarodno pravo i humanitarne principe.
Gubitak moralnog kredibiliteta: Savez s bivšim fašistima i režimima krajnje desnice briše historijsku moralnu osnovu koja je proizašla iz Holokausta.

Institucionalna nekažnjivost:

Američke sankcije protiv sudija MKS-a i pritisak na međunarodne sudove stvaraju dvostupanjski sistem pravde — jedan za moćne države, drugi za sve ostale.

Zaključak: između realpolitike i moralne krize
Izjava Friedricha Merza da „ovo je prljavi posao koji Izrael radi za sve nas“ sažima mračnu transformaciju — onu u kojoj zapadne države Izrael ne vide kao partnera u miru, već kao zastupnika vlastite geopolitičke agresije.

U međuvremenu, zaštita koju SAD pruža i zastrašivanje međunarodnih sudova otkrivaju globalni dvostruki standard koji ugrožava kredibilitet same pravde.

Ako država rođena iz genocida staje uz nasljednike fašizma; ako svoj opstanak gradi na strahu, nekažnjivosti i mitologiji beskonačnog rata — posljedice nadilaze Bliski istok.
U pitanju je da li će međunarodno pravo, historijsko sjećanje i ljudska prava — oblikovana nakon Aušvica, Vukovara i Srebrenice — ostati univerzalne vrijednosti ili će postati prazni instrumenti moći.

Mirno spavajte dok mozete, Amidza Sam i Stric Netenyahu samo žele vaše živote i duše..... a ne vaša prava.

Izvora je mali milion na izvolite.
https://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/00396338.2021.1930409