Veliki pozdrav dragi čitaoci, Frenkoza je tu sa novom hit kolumnom koju ste jedva dočekali i odmah otvorili. Nakon dvanaest napisanih kolumni na Plenumu, vrijeme je i da vam se zahvalim na čitanju. Također, veliko hvala ako ste šerovali neki od mojih sjajnih tekstova, ljubi vas brat.

Rekao bih čovjek da sedmično pisanje neće uspjeti, ali se nekako uvijek pronađe vrijeme i tema. A kako i ne bi, kada živimo u vremenu koje proizvodi toliko vijesti da skandal od jučer već danas bude zamijenjen novim. Danas je teže isključiti se i filtrirati informacije nego biti u toku. Svako zna sve odmah i kada nekog upitaš “Jesi čuo za…”, instant odgovor je „Ma jesam!“.

Samo Američki predsjednik Trump je proizveo toliko vijesti od svoje inauguracije da ih je teško nabrojati, a njegov mandat je tek u trećem mjesecu. I svaki dan je nešto novo: uvodi carine, prijeti Islandu, pregovara sa Putinom, ruži Zelenskog pred kamerama, povlači carine (ali ne i Kini, njima diže dodatne), i onda nakon svega lik ode igrati golfa na Floridu za vikend. Trump je biznismen koji bio učesnik brojnih reality emisija, pa misli da i Ameriku treba voditi kao korporaciju. Na televiziji je mogao glumiti šefa i rješavati probleme otkazima. Ako mu se učesnik emisije ne svidi, otpustiš ga i riješeno. No, u politici je to malo drugačije. Pravo na odgovor ima i druga strana. Pa ako Kini uvedete carine, velike su šanse da će uzvratiti istim. A da znaju odgovoriti, pokazala je i kineska ministrica vanjskih poslova Mao Ning koja je na twitteru objavila ilustraciju poznate „Make America Great Again“ kape, koja će nakon carina umjesto dosadašnjih 50 dolara koštati 77 dolara. Jasno je da se kapa, kao i svi drugi suveniri koje možete kupiti u Trump toweru, proizvode u Kini. Fabrike širom Amerike i Evrope su davno zatvorene, a proizvodnja koja je preseljena u Kinu se neće više nikada vratiti. I nikakve carine to neće promijeniti. Niti jedna fabrika sa Zapada ne može konkurisati Kinezima. Ne zato što su ovi vrijedniji i profesionalniji, nego zato što u Kini nema sindikata, radnog vremena, radničkih prava i ostalih propisa koji se na Zapadu moraju poštovati. Zato su svi veliki brendovi prepustili proizvodnju nježnim rukicama kineskih dječaka i djevojčica. Sve te priče nam je davno otkrila Naomi Klein u svojoj bestseller knjizi “No logo”. Zamislite Nike fabriku u Texasu gdje žene rade u četiri smjene i u pauzama spavaju ispod stolova na kojima šiju najnoviji model Air Max patika. Tako bi izgledao povratak fabrika u Ameriku, a ne dizanjem tarifa. Ali šta je znam, nemojte mene slušati, nisam ekonomski analitičar i ja ovo samo pišem jer mi ne pada na pamet ništa bolje.

Sa druge strane Atlantika, tačnije na Balkanu, situacija je puno opuštenija. Tu ne pričamo o teškim temama kao što je ekonomija i carine, mi se držimo laganih tema kao što su rat, nacionalizam, protesti, hapšenja i slično. Tako bi Bosna, kao da hapsi, a Dodik se, kao ne da. Kao i uvijek, nadamo se da će neko umjesto nas obaviti težak posao, pa smo se obratili Interpolu, a oni rekli: “Neka hvala, hajte vi to riješite između sebe!”. U Beogradu, Vučić čas nema zvučni top, čas ga ipak malo ima. Jedni drugima protjerujemo državljane i vazda se prijeti novim sukobima. Čitajući sve te naslove, čovjek bi rekao: “Gotovo je, kopaju se novi rovovi, na ulicama barikade i samo što nije zapucalo”. Ali kada ugasimo portale i izađemo u stvarni svijet, sve izgleda normalno. Ljudi šetaju, idu u šoping, nema nestašice goriva, nema barikada i tenkova. Ispade samo još jedan standardni utorak na Balkanu. Ali ko zna, možda se varam, ja sam nikakav analitičar i ja ovo samo pišem jer ne znam šta bi drugo.