Tragični saobraćajni udes koji se dogodio 31. decembra 2025. godine u Bihaću, a nakon kojeg je građanin, usljed posljedica zadobijenih povreda, preminuo nekoliko sati kasnije, potresao je javnost Unsko-sanskog kantona. Smrt uvijek otvara pitanja, traži odgovore i izaziva snažne emocije. Međutim, ono što je uslijedilo nakon ove tragedije pokazalo je da je dio društva spreman preskočiti istinu, institucije i zakon – i posegnuti za najopasnijim oblikom „pravde“: javnim linčem.

Umjesto da se sačeka zvanična istraga, medicinski nalazi i institucionalni odgovori, društvene mreže su gotovo istog trenutka preuzele ulogu sudnice. Bez provjerenih informacija, bez uvida u medicinsku dokumentaciju i bez razgovora s dežurnim ljekarom kobne noći, dio javnosti je odlučio imenovati krivca. Meta je postao vrhunski hirurg, izložen javnom prozivanju, sumnjičenju i diskreditaciji – bez ijednog dokaza.

Presuda prije činjenica

Ovdje više nije riječ o potrazi za istinom, već o brzini osude. U društvu u kojem se presuda donosi prije istrage, činjenice postaju smetnja, a emocije jedini kriterij. Javnost se ne informira, već se usmjerava – kroz status, komentar i dijeljenje, bez ikakve odgovornosti za posljedice.

Jednom započeta hajka rijetko se zaustavlja. Čak i kada se kasnije pokaže da su optužbe neutemeljene, šteta je već učinjena – profesionalna, lična i društvena. Takav obrazac ponašanja postaje norma, a ne izuzetak.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD PRILOGA

Ljekari kao mete: opasan presedan

Napadi na zdravstvene radnike bez stručnog i institucionalnog osnova predstavljaju ozbiljan udar na ionako krhak zdravstveni sistem. Ljekari koji rade u urgentnim službama svakodnevno donose odluke u ekstremnim uslovima, često uz nedostatak resursa i pod stalnim pritiskom vremena.

Ako postoji sumnja u stručni propust, on se ispituje kroz jasno definisane procedure, a ne kroz društvene mreže. Javni linč ljekara ne donosi pravdu porodici stradalog, ali proizvodi strah, defanzivnu medicinu i dodatno urušava povjerenje u sistem koji bi trebao spašavati živote.

Politička odgovornost: kada funkcija postane megafon

Posebnu težinu ovom slučaju daje činjenica da su se u javnom prozivanju uključili i izabrani politički predstavnici. Kada gradski vijećnik SDA Bihać, svjesno ili ne, učestvuje u širenju neprovjerenih tvrdnji, to više nije privatni stav – to je politička poruka.

Nositi javnu funkciju znači nositi i odgovornost. Politički predstavnici imaju obavezu da smiruju tenzije, insistiraju na činjenicama i štite institucionalni poredak. Kada rade suprotno, oni direktno legitimiziraju kulturu linča i šalju poruku da su društvene mreže jače od zakona.

Medijska odgovornost i gubitak profesionalnih kriterija

Poseban nivo odgovornosti u ovom slučaju snosi i novinska agencija FENA, koja je odlučila da legitimitet javnog govora ustupi influenseru i ujedno gradskom vijećniku SDA Bihać, poznatom po agresivnoj i prijetećoj komunikaciji u javnom prostoru, uključujući i otvorene verbalne napade opasne po život na autora ovog teksta. Davanjem prostora takvoj izjavi, bez ikakvog kritičkog odmaka, kontekstualizacije ili provjere relevantnosti sagovornika, FENA je odstupila od osnovnih principa profesionalnog novinarstva.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD PRILOGA

Umjesto da u ovako osjetljivom slučaju potraži mišljenje stručnih i obrazovanih lica iz oblasti medicine, prava ili etike, javnosti je ponuđen politički obojeni narativ bez stvarne informativne vrijednosti, ali s velikim potencijalom za potpirivanje emocija i produbljivanje javne hajke. Takav urednički izbor ne može se opravdati interesom javnosti – on ukazuje na ozbiljan gubitak profesionalnih kriterija i opasnu spremnost da se medijski prostor prepusti onima koji problem ne smiruju, već ga dodatno radikaliziraju.

Društvene mreže kao sud bez odgovornosti

Ovaj slučaj još jednom ogoljava suštinski problem savremenog javnog prostora u Bosni i Hercegovini: društvene mreže su postale alat za obračune, pritiske i diskreditacije, bez ikakvih sankcija. Algoritmi nagrađuju bijes, a razum i činjenice ostaju potisnuti. U takvom ambijentu, svako može optuživati, a gotovo niko ne odgovara. Pravda se relativizira, a istina postaje kolateralna šteta.

Istina se ne traži vikom

Smrt građanina Bihaća zaslužuje ozbiljnu, temeljitu i institucionalnu istragu. Porodica stradalog ima pravo na istinu i odgovore, ali ti odgovori ne mogu i ne smiju dolaziti kroz javno razapinjanje pojedinaca. Društvo koje dopušta da Facebook zamijeni zakon, a komentari zamijene činjenice, klizi u opasnu zonu u kojoj svako može postati kriv – bez dokaza, bez prava na odbranu i bez mogućnosti da se istina ikada čuje.