Srđanu Amidžiću je, usljed nemogućnosti da se suoči sa činjenicama, mržnja preostala kao jedini alat u borbi sa istinom. Zijad Krnjić je postao još samo jedan musliman, musliman kojeg principijelnost spriječava da bude podanik.
Mostovi tuge:
U jeku novog kruga rasprava oko otvaranja novog graničnog prelaza u blizini Gradiške, dio konstrukcije mosta na starom prelazu se urušio. Kvar i nastala šteta onemogućili su daljnje kretanje vozila, što je osim gužvi u saobraćaju izazvalo i višemilionsku štetu u privrednom sektoru.
U ponedeljak naveče dio mosta namijenjen za promet putničkih i teretnih vozila urušio se na pješačku stazu ispod samog mosta. Dio betonske i željezne konstrukcije koji je otpao nije povrijedio nikog od prolaznika, a saobraćaj na mostu je obustavljen.
Alarmi su se veoma brzo upalili. Prva reakcija došla je od ministra finansija i trezora BiH - Srđana Amidžića koji je od Upravnog odbora UIO BiH tražio hitno usaglašavanje oko otvaranja novog graničnog prelaza. Svoj pristanak ni ovog puta nije dao Zijad Krnjić, član UO iz FBiH. Krnjić je ostao pri stavu da će svoju saglasnost za otvaranje novog Graničnog prelaza Gradiška dati tek onda kada se izvrši poravnanje duga između RS-a i FBiH na konto prihoda od akciza i indirektnih poreza.
Sljedeći potez, Amidžićev bila je salva uvreda na Krnjićev račun.
O trakama i građanima drugog reda:
Gaseći političko - infrastrukturni požar, Srđan Amidžić je organizovao press konferenciju u blizini urušenog mosta.
Nakon objašnjavanja zašto novi granični prelaz nije otvoren, otčepio je ventil lažne pristojnosti i započeo sa uvredama. Od mrzilačkih bisera koje bi bilo šteta ne dekonstruisati izdvajamo sljedeće:
U Federaciji živi veliki broj Bošnjaka, ali i puno muslimana. Zijad Krnjić je musliman koji kažnjava i srpski, bošnjački i hrvatski narod i Srbe doživljava kao Jevreje u Drugom svjetskom ratu. On, da može, bi vjerovatno stavio žute zvijezde na rame da se razlikujemo od drugih u državi i da se zna da smo građani drugog reda.
Za razliku od Zijada Krnjića i bilo kojeg drugog Bošnjaka, ali i muslimana u BiH, trake, tačnije bijele trake stavljali su pripadnici srpskih vojnih vlasti na ramena Bošnjaka i muslimana u Prijedoru tokom najskorijeg rata. Bijele trake nisu označavale samo građane drugog reda, već bića koja se dehumanizuju u iščekivanju skoro izvjesne smrti. Amidžićevo zaoštravanje retorike i namjerno miješanje baba i žaba, odnosno žutih zvijezda i graničnih prelaza, nije se desilo slučajno. Svaka njegova pažljivo izgovorena uvreda ima dva cilja. Prvi - pokušaj zastrašivanja Bošnjaka, drugi - kontinuirano zastrašivanje Srba, za čiju vještačku ugroženost je kriv SNSD, ali je SNSD istovremeno, prema riječima njegovih funkcionera gnijezdo spasa za ojađenu srbadiju.
Može li ijednom normalnom čovjeku na svijetu, a ne na Balkanu, stati u pamet da čovjek ne želi da se otvori granični prijelaz zasnovano na mržnji koju on ima prema ljudima u RS-u?
Mržnja prema ljudima u RS-u? Princip pravične i legalne raspodjele praktično otuđenih sredstava nije nastao iz mržnje, već zahvaljujući činjenici da je manji entitet na uštrb većeg ostvario višemilionsku dobit koja ipak nije bila dovoljna da bi se silna režimska, odnosno snsdovska zaduženja prema inostranim kreditorima zatvorila. Amidžić je bezuspješno pokušao da iskoristi primitivnu mržnju kako bi porazio istinu.
On nije Bošnjak, on je jedan obični musliman koji mrzi Srbe, ali mrzi i Bošnjake i Hrvate i ništa mu nije svejedno. Nije mu svejedno ni mogućnost da je ovdje mogao poginuti Amir ili Stipe.
Srđan nije Srbin, već jedan običan pravoslavac koji je svojom mržnjom dokazao da razum nije opštenarodna vrlina, nego manjinska osobina onih koji ne moraju da budu sluge sistema koji ih je stvorio. Da je Srđanu stalo do Amira i Stipe, kao što tvrdi da Zijadu nije, odavno bi se međuentitetska dugovanja poravnala, a granični prelaz bi odavno bio otvoren.
"Ovo je mjesto mržnje političkog Sarajeva prema Republici Srpskoj i dokaz da Bosna i Hercegovina ne može da postoji."
Ukoliko Sarajevo dokazano mrzi Srbe, zašto onda ti isti Srbi uporno uzimaju mandate u Sarajevu? Ukoliko Bosna i Hercegovina ne postoji, zašto je onda Srđan Amidžić njen ministar finansija? Nepostojeća zemlja, zemlja Minimoja ili La La Land nemaju svoja ministarstva, svoje trezore i finansije, ali ni svoje ministre, kao ni svoje Srđane Amidžiće, tako je i sam Srđan Amidžić jedan od mnogih dokaza da Bosna i Hercegovina postoji.
Problematika ministrovih izjava nije u tome što su njegove, autotske, lične, već u tome što dolaze kao eho glasača SNSD-a, bez čije podrške Amidžić ne bi ni postao ministar. Ne treba isključiti ni mogućnost pukog predizbornog igrokaza koji ide u korist kako SNSD-u, tako i SDA. Jedni kao otvaraju, dok drugi kao zatvaraju prelaz. Jedni kao brane Srbe, drugi kao brane Bošnjake.
SDA profitira od nesposbnosti Trojke da kao dio vladajuće koalicije upravlja državnim institucijama, dok SNSD nastavlja upiranje prstom u Sarajevo.
