Tito, Jugoslavija, bratstvo i jedinstvo. Radilo se, gradilo se, dobijali su se stanovi, išlo se u Trst po farmerke. Olimpijada. Svi su znali za nas, za Jugoslaviju.

„Kod Tite si smio svugdje leći, ali nisi smio svašta reći.“

Titina milicija, Titine fabrike, Titini pioniri, Titini udarnici… Sve je bilo Titino, svi smo bili Titini. Tito je bio svugdje – i tada, a gotovo i sada.

Više od trideset godina nakon raspada Jugoslavije, i više od četrdeset nakon smrti "velikog vođe", i dalje čežnjivo pričamo o tom vremenu. Ne samo oni koji su živjeli tada, već i generacije rođene nakon njenog nestanka. Međugeneracijski prijenos nostalgije i idealizacije jednog sistema ostaje snažan. Priča se o vremenu kada je „sve cvjetalo“, kada smo „svi bili zajedno“.

Ali, da li je zaista sve bilo tako lijepo? Da li je sve bilo savršeno?

Šta je sa zločinima komunizma? Šta je sa mekom inflacijom, koja je postojala kako bi se održavali hir i iluzija samoupravljanja?
Šta je sa neravnomjernim razvojem regiona, sa privilegijama za članove Partije? Sa direktnim i indirektnim ograničavanjem vjerskih sloboda? Sa neodrživim ekonomskim modelom koji je, iako revolucionaran za svoje vrijeme, bio osuđen na kolaps?

Priča li iko zašto je Jugoslavija zaista propala – ili smo i dalje ponosni na ,,revolucionarni i inovativni" Yugo?

O ovim i mnogim drugim pitanjima bi se moglo raspravljati dugo, ali hajde da se fokusiramo na jednu ključnu stvar: zašto nas jugonostalgija i ideali socijalizma još uvijek sputavaju, i kako to utiče na naše shvatanje politike, ekonomije i društva danas.

Srbija – zemlja iz koje je ideja Jugoslavije krenula još u vrijeme kralja Aleksandra. BiH i Crna Gora – koje tada nisu mogle opstati samostalno, a čiji su narodi dobili politički kredibilitet u okviru te zajednice. Sve su to države u kojima duh Jugoslavije i danas neumorno lebdi. I da, Jugoslaviju su činile još tri zemlje. Ali čini se kao da je nostalgija, navedenih, ostala najsnažnija.

Iako su i dalje u tranziciji – političkoj, ekonomskoj, institucionalnoj – oslobađanje od jugonostalgije i socijalističkog mentaliteta ključno je za njihov stvarni napredak.

Moramo postati svjesni da živimo u neokapitalizmu – sistemu u kojem je pojedinac u središtu svega, gdje su okolnosti surove i preživljava onaj ko zna da se prilagodi. Socijalna država više ne postoji u onom obliku u kojem se nekada podrazumijevala. I da, država bi trebalo da stvori osnovne uslove – ali do tada, ne možemo čekati pasivno.

Često čujemo: „Završio fakultet, nema posla.“ Ili: „Država je trebala da...“
I u pravu su – ali moramo priznati i da još uvijek nosimo naslijeđe neefikasne birokratije, zastarjelih obrazovnih sistema, fakulteta koji ne pripremaju studente za savremeno tržište.

Zato, umjesto što stalno gledamo unazad – ka zemlji koje više nema i iluziji o vremenu koje se neće vratiti – okrenimo se sadašnjosti i budućnosti.

Svijet se od tada promijenio. Okolnosti, politički i demografski faktori, tehnologija – sve je drugačije. Danas svjedočimo razvoju kakav nije zabilježen nikada u istoriji čovječanstva.

Međutim, neosporna je činjenica da je iza nas velika i važna država. Da smo ponosni na to što smo bili dio nje, što se po prvi put čulo za nas u svjetskim tokovima. Da li treba rušiti mit o ,,savršenoj državi" ili pustiti da se držimo tog dijela naše ponosne istorije? Da li bi za neke narode bilo najbolje da se Jugoslavija nikada nije desila?
Sve ovo su pitanja čiji odgovori zahtjevaju posvećenost i dublju analizu.

Ali....

Vrijeme je da živimo u skladu sa sadašnjim kontekstom, a ne u mitovima prošlosti. Samo tako možemo ići naprijed.