Banjaluka danas nije gledala vijesti — gledala je seriju. Prije par sati, Draško je objavio snimak: Đajić, kesa nečega što nije sterilni materijal, cifre koje ne postoje ni u apotekama, i osmijeh čovjeka koji je još jutros bio lice stranke, bolnice i „moralnih vrijednosti“.
Kažu da je politika najskuplji teatar. Uvijek sam mislila da je to zbog kostima, scenografije i onih praznih obećanja što se rasipaju kao konfete. Ali evo, naučih – nisu najskuplji ni odijela, ni kulise, ni glumci. Najskuplji su rekviziti. I to oni bijeli. U ukrasnoj kesi.
Godinama nam prodaju priču o moralnim vertikalama, porodičnim vrijednostima, o „čovjeku iz naroda“ koji navodno zna kako narod diše. A onda se pojavi jedan snimak i shvatiš da je narod tu samo statistika, a „čovjek“ – glavni glumac u predstavi koju niko normalan ne bi platio da gleda.
Maske padaju. Jedna po jedna. Ispod njih ništa što već nismo slutili: malo arogancije, malo moći, malo previše samopouzdanja… i po koja kesa nečeg što nikako nije brašno. Ali nema veze — kod nas se i to objasni jednom čarobnom riječju: „Namještaljka.“
Naravno. Sve je namještaljka. Svi su protiv njih.
A oni nevini… kao jutro na Poljicu, ako već hoćemo ironiju dovesti do kraja.
Najbolji dio svakog našeg skandala nije sam skandal, nego objašnjenje. To je prava umjetnost. Tu se rađa kreativnost koju ne vidiš u kulturi, ali je vidiš u politici. Tako u jednoj rečenici čuješ da je čovjek skoro pa humanitarac, žrtva zavjere i tuđeg hira — jer kome se, zaboga, nije desilo da mu neko usred radnog dana donese kesu „nečega“, onako prijateljski, pa ga mrvicu reketira, mrvicu sramoti, mrvicu kompromituje?
Kod običnih ljudi to se rješava pozivom policiji.
Kod njih – saopštenjem o političkom obračunu.
I sve bi to bilo urnebesno smiješno da nije suludo tužno.
Jer govorimo o ljudima koji vode gradove, klinike, institucije… O ljudima koji bi trebali biti primjer, a ne materijal za meme i gifove. O sistemu koji se raspada svaki put kad kamera ostane uključena sekund duže nego što su planirali.
A kamera, što je najgore, nikad ne laže.
I kad jednom snimi…
ni prah se ne može vratiti u kesu,
ni ugled u džep.
Možda je ovo sve zaista bila „namještaljka“.
Možda.
Ali nekako, svaki put kad pukne ovakva priča, sve manje liči na namještaljku, a sve više na – naviku. Na ustaljeni repertoar. Na staru predstavu koju samo povremeno osvježe novom epizodom.
I zato, dragi moji, pripremite kokice.
Ne zato što je zabavno — nego zato što je, nažalost, realno.
Jer kad kod nas krene padanje maski, to nikad nije jedan čin.
To je cijela sezona.
A tek smo prvu epizodu pogledali.
