Strah je najjeftinija valuta politike. Ne traži program, ne traži rezultate, ne traži odgovornost. Dovoljno je da se pokaže prstom — na stranca, na drugačijeg, na najslabijeg — i da se kaže: „Eto, zbog njega vam nije dobro.“

U Bosni i Hercegovini strah se već decenijama ne proizvodi; on se reciklira. Samo mu se mijenja ambalaža. Nekad je to bio strah od drugog naroda, danas je strah od migranta, stranca, onoga ko dolazi „odnekud“. Evropa, s druge strane, strah izvozi kao politiku visokog sjaja. Ograde se nazivaju „upravljanjem granica“, nasilje „procedurom“, a odbijanje ljudi „zaštitom vrijednosti“. I sve to prolazi, jer strah ima jednu veliku prednost: ne mora biti istinit — mora biti uvjerljiv.

Prije više od četiri stoljeća, Thomas More — u govoru koji se danas čita kao komentar večernjih vijesti — razotkriva suštinu mase koja viče. On ne brani strance sentimentalno, nego hladno, racionalno i nemilosrdno. Upućuje direktan poziv savjesti:

“Grant them removed, and grant that this your noise

Hath chid down all the majesty of England.”

Ako ih uklonite, ako buka nadjača zakon, vi niste riješili problem. Vi ste srušili autoritet države. Kada zakon šuti pred gomilom, više ne postoji zakon — postoji samo jača ruka.

More zatim secira logiku nasilja:

“How insolence and strong hand should prevail,

How order should be quelled; and by this pattern

Not one of you should live an aged man.”

Ako učimo društvo da se problemi rješavaju nasiljem, sutra će neko drugi, s istim „razlozima“ i istim „pravom“, ugušiti nas. To nije prijetnja — to je zakon društvene fizike. I on ne poznaje selekciju:

“And men like ravenous fishes

Would feed on one another.”

U Bosni i Hercegovini, to znači improvizaciju i prebacivanje odgovornosti; u Evropi — formalizovanu birokratsku hladnoću. I jedni i drugi profitiraju od istog: od normalizacije nehumanosti.

Strah kao politički kapital nije prolazan. Ali kad se umori, ostaje pustoš — moralna, društvena i politička. Ostaje percepcija da je nasilje instrument, da je zlostavljanje opravdano zakonom, a ljudskost tek opcija. More to sažima u najneugodnijem ogledalu:

“Say now the king…

Should but to banish you, whether would you go?

What country, by the nature of your error,

Should give you harbor?”

Gdje biste otišli? Ko bi vas primio? Bi li vam odgovaralo da vas dočekaju žicom, psima, pendrekom i šutnjom institucija? Ako je jedini odgovor na ljudsku nevolju: „Neka idu negdje drugo“, tada pristajemo na svijet u kojem će i nama jednog dana reći isto.

More završava bez diplomatskih rukavica:

“This is the strangers’ case;

And this your mountainish inhumanity.”

Ne govori o pogrešnoj politici, nego o pogrešnom smjeru čovječnosti.

Migracije nisu privremena pojava. Privremena je samo iluzija da se problem može riješiti bukom, zidovima i prebacivanjem odgovornosti. Kada strah prestane, ostaje pitanje: šta smo naučili? Da li smo sposobni priznati da su ljudi ljudi, bez obzira na pasoš ili adresu? Da li civilizacija znači više od zidova i nadzora?

Kad strah postane politička strategija, uvijek traži nove žrtve. I nikada se ne zadovolji prvom. Kad se strah umori, ostaje samo praznina — i pitanje: hoćemo li popuniti tu prazninu nečovječnošću, ili ćemo se sjetiti ljudskosti?

U trenutku kada buka utihne, ostaje izbor: priznajemo li grešku i dajemo li prostor ljudskosti da diše, ili nastavljamo krug, učeći generacije da je ljudskost luksuz, a ne obaveza.

Thomas More, glas koji je preživio stoljeća, stoji pred nama s tim pitanjem, koje ne traži odgovore. Traži da se samo pogledamo u ogledalo:

“This your mountainish inhumanity.”

Kad se strah umori, ostaje ono što smo sami odlučili da budemo: ljudskost, ili praznina.