Kada novinarska istraživačka priča pogodi u centar mete, odgovor vlasti rijetko dolazi u obliku činjenica. Češće dolazi u obliku napada na osobu koja je te činjenice objavila. Tako je i ovog puta.

Nakon što je web platforma plenum.ba objavila tekst pod naslovom "11 mil. KM i ni jedan izvještaj: Sportski savez USK skriva troškove od javnosti – milion KM za sport kad sporta nije bilo", na društvenim mrežama oglasio se Mustafa Ružnić, premijer Vlade Unsko-sanskog kantona i član Narodnog evropskog saveza BiH. No umjesto da ospori, demantira ili činjenično odgovori na navode o trošenju 11.006.729,00 KM javnog novca – premijer je objavio screenshotove iz evidencije firmi poreznih dužnika i uputio cinični javni komentar autoru teksta:

"Kako kaže kurva o poštenju, vojska o skraćenju, a Vahidin o novcu i čuvanju države."

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD PRILOGA

Ovo je sve što je premijer kantona imao za reći o tekstu koji otvara pitanja o jedanaest milijuna maraka budžetskih sredstava.

Šta je premijer Ružnić uradio – i šta nije

Premijer Ružnić nije osporio ni jednu jedinu činjenicu iz objavljenog teksta. Nije demantirao iznos od 11.006.729,00 KM. Nije ponudio objašnjenje za 1.050.000,00 KM potrošenih u pandemijskoj 2020. godini, kada su sportske aktivnosti bile obustavljene ili svedene na minimum. Nije komentarisao odsustvo finansijskih izvještaja na službenoj web stranici Sportskog saveza USK. Nije se osvrnuo na sukob interesa koji nastaje kada predsjednik Saveza ujedno i predsjednik Upravnog odbora Saveza istovremeno sjedi kao zastupnik u Skupštini USK – tijelu koje nadzire upravo to trošenje.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD PRILOGA

Premijer Vlade USK učinio je nešto sasvim drugo: posegnuo je za finansijskim podacima firme građanina i novinara te ih javno izložio, uz podrugljivi komentar koji jasno sugeriše – tko duguje porez, nema pravo pisati o javnom novcu.

Ovo nije odgovor. Ovo je napad.

Istorija jednog preduzetnika – i koruptivnog sistema koji ga je slomio

Da bi javnost razumjela o čemu se zapravo radi, potrebno je iznijeti cjelovit kontekst koji premijer Ružnić namjerno izostavlja iz svoje objave.

Autor ovog teksta od 2008. godine vlasnik je privatne firme čija je osnovna djelatnost bila prodaja i servisiranje računara. Do 2013. godine firma je poslovala pozitivno i uredno izvršavala sve zakonske obaveze prema državi i Federaciji BiH – plaćala poreze, doprinose i parafiskalne namete, onako kako zakon propisuje.

Tada su se dogodile stvari koje su, nažalost, svakodnevna realnost za hiljade malih poduzetnika u Bosni i Hercegovini.

Dva dobavljača blokirala su poslovni transakcijski račun firme – zbog kašnjenja u plaćanju robe od svega pet dana. Ne pet sedmica. Ne pet mjeseci. Pet dana.

Blokada računa u bosanskohercegovačkom poslovnom okruženju nije administrativna neprijatnost – ona je egzistencijalna prijetnja svakom malom poduzetniku. Bez pristupa transakcijskom računu, firma ne može primati uplate, ne može isplaćivati plate, ne može izvršavati zakonske obaveze, ne može funkcionisati. Lanac se lomi odmah i neopozivo.

Nakon četiri uzastopna mjeseca u kojima firma objektivno nije bila u mogućnosti izvršavati zakonske obaveze – jer blokirani račun to fizički onemogućava – uslijedila je nova blokada, ovog puta od strane Porezne uprave Federacije BiH. Krug se zatvorio.

Koruptivni sistem koji uništava poštene – i bogati podobne

No postoji još jedna dimenzija ove priče koju premijer Ružnić u svojoj objavi nije spomenuo – a koja je, u kontekstu USK, ključna za razumijevanje cjelokupne slike. Dimenzija koja nije slučajna, nije iznimka i nije anomalija. Ona je sistem.

Firma čiji vlasnik danas piše o javnom novcu nije poslovala s javnim institucijama na nivou kantona i lokalnih samouprava u USK. Ne zato što nije bila tehnički ili stručno osposobljena za takve poslove. Ne zato što nije nudila kvalitetne proizvode i usluge po konkurentnim cijenama.

Već zato što vlasnik firme nije bio politički podoban – i što nije pristao platiti neformalni ulaz u koruptivni lanac javnih nabavki koji godinama, sustavno i bezobzirno funkcioniše u Unsko-sanskom kantonu.

Taj lanac nije tajna. Zna se kako funkcioniše. Javne nabavke u USK ne dodjeljuju se prema kriterijima kvalitete, stručnosti ili najpovoljnije cijene – kako zakon nalaže i kako bi u svakoj normalnoj državi trebalo biti. One se dodjeljuju prema kriterijima stranačke lojalnosti, osobnih i rodbinskih veza i finansijskih ustupaka onima koji sjede na pozicijama moći. Ko plati – dobije posao. Ko ne plati – ostane vani, bez obzira na to koliko je sposoban, kvalitetan ili pošten.

Ovo nije pretjerivanje. Ovo je svakodnevna, bolna i dobro poznata realnost privatnog poduzetništva u USK – realnost koju hiljade malih poduzetnika žive, ali o kojoj rijetko govore naglas, jer znaju kakva je cijena javnog progovaranja.

Autor ovog teksta odabrao je da ne plati tu cijenu – cijenu ulaska u koruptivni sistem. I upravo zato je platio drugu: isključenost iz tržišta javnih nabavki, ekonomski pritisak i na kraju slom firme – dok su oni koji su pristali igrati po pravilima korupcije nastavili puniti džepove javnim novcem.

I sada, kada taj isti čovjek progovori o javnom novcu – premijer kantona uzima screenshot i javno ga izruguje.

Savršeniji dokaz kako sistem funkcioniše – teško je zamisliti.

Premijer koji nikad nije zaradio ni marku izvan politike – a sudi onima koji jesu

Postoji još jedna dimenzija ove priče neophodna za razumijevanje premijerovog komentara i arogancije koja iz njega izbija – a ta dimenzija zove se biografija.

Mustafa Ružnić, premijer Vlade Unsko-sanskog kantona, nije proveo niti jedan radni dan u realnom, privatnom sektoru. Nikada nije otvorio firmu. Nikada nije potpisao ugovor s dobavljačem. Nikada nije čekao uplatu klijenta da bi mogao isplatiti plate radnicima. Nikada nije sjedio pred blokadom računa pitajući se kako će preživjeti sljedeći mjesec. Nikada nije morao birati između plaćanja doprinosa državi i plaćanja režija.

Njegova cjelokupna karijera odvijala se isključivo u toplom naručju politike i javnih institucija – mjestima gdje plata dolazi redovno, gdje je egzistencija zaštićena stranačkom karticom, a ne tržištem, i gdje se napreduje ne prema rezultatima nego prema lojalnosti onima iznad u stranačkoj hijerarhiji.

Takav čovjek nema ni moralno ni životno pravo suditi poduzetnicima koji su pokušali graditi nešto vlastito u jednom od najtežih privrednih okruženja u Evropi – okruženju koje je, između ostalog, oblikovano i odlukama vlada kakvu Ružnić danas vodi.

A upravo ti mali privatni poduzetnici – koje premijer danas javno ponižava screenshotovima iz poreznih evidencija – svaki mjesec, bez izuzetka, kroz poreze, doprinose i parafiskalne namete pune budžet iz kojeg Mustafa Ružnić prima svoju premijersku plaću, iz kojeg se finansira njegov ured, njegovi savjetnici, njegova službena vozila i cjelokupan administrativni aparat koji ga okružuje.

Jednostavno rečeno: poduzetnici koje Ružnić izruguje – plaćaju njegovu egzistenciju.

I kada jedan od tih poduzetnika, slomljen sistemom koji Ružnić predstavlja i brani, progovori o tome kako se troši javni novac – premijer mu ne odgovori argumentima. Odgovori mu screenshotom i vulgarnom poređenjem.

Ovo nije slučajnost. Ovo je refleks vlasti koja se ne osjeća odgovornom nikome – jer nikad nije morala biti.

2022. godina – zakonski izlaz iz sistema koji nije funkcionisao

Godine 2022. autor teksta iskoristio je zakonsku mogućnost predviđenu Zakonom o privrednim društvima Federacije BiH te se odjavio s pozicije direktora firme. Ovo nije bijeg od odgovornosti – ovo je zakonska procedura koja postoji upravo za situacije kada firma, uslijed okolnosti na koje direktor nije mogao utjecati, dospije u stanje iz kojeg nema izlaza redovnim poslovanjem.

Porezni dug nije nastao zbog rasipništva, nepažnje ili namjernog izbjegavanja obaveza. Nastao je zbog lančane reakcije koju je pokrenula blokada računa zbog petodnevnog kašnjenja plaćanja – u poslovnom i pravnom okruženju koje malim poduzetnicima ne pruža nikakvu zaštitu od ovakvih scenarija, a koje istovremeno, bez ikakve odgovornosti i transparentnosti, dijeli milione iz javnog budžeta institucijama poput Sportskog saveza USK.

Šta premijerov potez zapravo znači – i zašto je opasan

Javno objavljivanje poreznog duga firme istraživačkog novinara od strane premijera kantona, uz vulgaran i podrugljiv komentar, nije samo politički manevar. Nije ni trenutak slabosti ili nepromišljene reakcije. Ovo je svjesna, hladnokrvna i unaprijed promišljena poruka – upućena ne samo autoru teksta, nego svakom novinaru, svakom aktivnom građaninu, svakom zviždaču i svakom poštenom čovjeku koji bi se u Unsko-sanskom kantonu usudio podignuti glas protiv vlasti.

Poruka je brutalno jasna: ako se usudite pisati o nama i našim ljudima, ako nas prozivate, ako objavljujete brojke koje ne želimo da javnost vidi – kopat ćemo po vašoj prošlosti, po vašim firmama, po vašim dugovima i po svemu što možemo pronaći, te vas izložiti javnom ruglu bez imalo oklijevanja.

Ovo nije demokratija. Ovo nije vladavina prava. Ovo je politički terorizam u rukavicama – sofisticiraniji od otvorenih prijetnji, ali jednako destruktivan po slobodu govora, slobodu medija i kulturu javne odgovornosti.

Ovakve metode imaju ime u demokratskim društvima. Zovu se zastrašivanje izvora i novinara – i predstavljaju jedan od najtežih oblika pritiska na slobodu medija koji međunarodne organizacije za zaštitu novinara, poput OSCE BiH, Reportera bez granica i Odbora za zaštitu novinara, godinama dokumentiraju upravo u zemljama Zapadnog Balkana, uključujući Bosnu i Hercegovinu.

Posebno zabrinjava jedna okolnost: premijer Ružnić nije anonimni komentator na društvenim mrežama. On je najviši izvršni funkcioner Vlade Unsko-sanskog kantona – čovjek koji kontroliše kantonalni budžet, koji imenuje i razrješava dužnosnike i koji raspolaže institucionalnom moći kakvu prosječan građanin nikada neće imati. Kada takav čovjek javno napada novinara i objavljuje finansijske podatke njegove firme – efekat zastrašivanja nije ograničen samo na tog jednog novinara. On šalje signal cijelom društvu – da vlast u USK predvođena sa NES BiH ne trpi kritiku i da će svako ko se usudi progovoriti biti izložen institucionalnoj i javnoj odmazdi.

Ovo je metoda dobro poznata u redovima Narodnog evropskog saveza BiH – stranke pod čijim okriljem Ružnić obnaša premijersku funkciju i koja godinama gradi sistem u kojem lojalnost prema stranci ima veću vrijednost od zakona, a javni novac služi kao nagrada za podobne i kazna za neposlušne.

Premijer Ružnić trebao bi znati – a ako ne zna, dužnost je ovog istraživačkog novinara da ga podsjeti – da porezni dugovi firme ne ukidaju pravo njenom vlasniku na slobodu izražavanja, slobodu medija i pravo na informisanje javnosti o trošenju javnog novca. Ova prava garantovana su Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i nizom domaćih zakona.

A ako premijer Ružnić to ne zna – onda se postavlja sasvim legitimno pitanje: da li je uopće podoban obnašati funkciju na kojoj se nalazi?

Niko – pa ni premijer kantona – nema pravo oduzeti novinaru legitimitet isključivo na osnovu ekonomskih okolnosti njegove firme. Niko. Nikada. Ni pod kojim uvjetima.

Napad na novinara nije odgovor o novcu – i istraga se nastavlja

Premijer Mustafa Ružnić objavio je screenshotove. Predsjednik Sportskog saveza Emir Dautović napisao je da se autor "ubi da postane VELIKI novinar." Niko od njih nije odgovorio na pitanje gdje je otišlo 11.006.729,00 KM javnog novca.

Upravo to – ta apsolutna tišina o suštini stvari, uz buku napada na osobu – govori više od bilo kojeg demantija. Jer kada vlast nema argumenata, napada glasnika. Kada nema odgovora na činjenice, napada onoga koji ih objavljuje. Kada nema čime opravdati trošenje jedanaest milijuna maraka javnog novca – uzima screenshot i pokušava diskreditirati novinara koji o tome piše.

Ali ovdje dolazimo do suštine koju ni premijer Ružnić ni predsjednik Dautović, čini se, nisu razumjeli: zastrašivanje ne funkcioniše.

Screenshotovi iz poreznih evidencija neće zaustaviti istraživačko novinarstvo. Vulgarni komentari na društvenim mrežama neće zatvoriti pitanja o javnom novcu. Podsmijeh i poruge neće izbrisati brojke iz Službenih glasnika USK. I lični napadi na autora teksta neće vratiti ni jednu marku od 11.006.729,00 KM na račune građana koji su je platili.

Ovaj istraživački novinar nastavit će istraživati. Nastavit će prelistavati Službene glasnike, analizirati budžetske stavke, postavljati pitanja na koja vlast ne želi odgovarati i javno objavljivati sve informacije u vezi s potrošnjom javnog novca u Unsko-sanskom kantonu – bez obzira na pritiske, bez obzira na screenshotove i bez obzira na to koliko će premijerskih komentara još uslijediti.

Jer to je posao koji mora biti urađen. Jer građani USK imaju pravo znati. Jer javni novac nije vlasništvo premijera, nije vlasništvo predsjednika sportskih saveza i nije vlasništvo stranačkih struktura koje ga raspodjeljuju prema kriterijima podobnosti i lojalnosti. Javni novac je vlasništvo građana – i građani imaju pravo do posljednjeg feninga znati gdje je otišao.

Mustafu Ružnića i Emira Dautovića, te sve druge aktere koji raspolažu javnim novcem u USK, ovaj istraživački novinar javno i nedvosmisleno obavještava: ovo je tek početak.

11.006.729,00 KM. To je jedina cifra koja je važna. To je novac građana USK. I on i dalje čeka svoje objašnjenje – objašnjenje koje će, ako ga vlast ne ponudi dobrovoljno, biti zatraženo pred institucijama koje za to imaju i nadležnost i obavezu.

Sat tika.