Subota. Mladi ste, volite gužvu, skučene prostore i slučajne dodire potpunih stranaca. Klaustrofobija je vaš fetiš, klabing vaš porok. Koračate niz neomalterisane stepenice, dok vas osvjetljava led reklama sa natpisom: Pulse. Kroz gust kumulonimbus dima, ka vama krstare agresivni tonovi basa. Harmonija sveprožimajuće kakofonije. Ofanziva zvukova podsjeća na zujanje u košnici. Stajete uz šank. Skromno, nenametljivo. Oči neznanaca letimično vas skeniraju. Novi ste kolač u već uobičajenoj suboti. Za stolom desno od vas leluja se plava, izblajhana kosa, čiji paravan krije skicu od napadne šminke. Ona je mlada, zgodna i želi zabavu. Opis možda odaje prizvuk seks oglasa, ali nije tako. Ona je Sara Jordanova i tek joj je sedamanest godina, ali je na vrijeme naučila da je koketno namigivanje izbacivaču čini godinu starijom. Prstohvat soli na obodu čašice, milisekundni gutljaj tekile, pa potom griz limuna. Svijetla mahnito šaraju kroz masu.


Ispljuvak plave sijalice pada na Petra Ivankovskog. Njegove oči pohotno su koncentirsane na Sarino dupe. Za njega, to je bilo veče nadanja. Maštarije koje ne popuštaju pred naletima realnosti. Desetak koraka od Petra, naslonjen na štok od vrata, sa prstima priljepljenim za telefon, svoj red za pišanje čeka Đorđi Vasilkov. Erupcija urina tjera ga da zateže mišić podizač čmara. Cupkajući sa noge na nogu, osluškuje riganje sa druge strane zida, gdje u mukama želudačnu kiselinu, a sa njom i iscijeđenu dušu ispušta Dmitar Ivanov.

Rođen 2008. godine, platio je danak neiskustvu ovim pozamašnim povraćanjem. Možda bi imao vremena, možda bi naučio, ko zna, jednog dana...
Na lijevom kraju zahoda, oslonjena na kuk lijeve noge, sa telefonom u desnoj ruci, a prednjom kamerom orijentisanom ka ogledalu, savršenu sliku za novi story traži Nadica Naunova.

Една слика мора да е добра. Ме боли прстот од сликање повеке.

Ponavlja u sebi dok brzopoteznim pokretima palca klikće bijelo dugme na displeju.

Доста е, ти ебам животот.

Dmitar privodi povraćanje kraju udarajući taster vodokotlića.

Dim, znoj i isparavanje alkohola. Terapija protiv radnih dana. Petra, Saru, Đorđija, Nadicu i Dmitra, pred vratima kluba čekala je budućnost, mladost, kompletan život i kolona taxi vozila. Na žalost, smrt je bila brža. Nju nisu pitali za ličnu ili građevinsku dozvolu. Dojahala je u svojoj raskošnoj kočiji, puštajući da plamen proždre 59 života. 59 onih koji su bezbrižno, svega par sati ranije, veselo ušetali u sopstvene grobove. Педесет и девет.

Kočanski rekvijem:

Pogibija 59 osoba u noćnom klubu u Kočanima, koji broje svega 24. 000 duša, još jedna je u nizu (korupcionih) tragedija koje su zadesile regiju. Riječ zadesile ukrašena je italicom, jer kada vas nešto zadesi neminovno je da se dešava iznenada i bez mogućnosti uticanja na isti događaj. Može da vas zadesi kiša, golubije govno sa grane ili udar groma. Odron zatvorenog kamenolom, urušavanje svježe renovirane nadstrešnice i požar u noćnom klubu bez upotrebne dozvole, nisu događaji koji vas zadešavaju, ne dešava se eto, tek tako, da pukom slučajnošću umiru nedužni ljudi. Ovakvi događaji su samo finalna posljedica zloupotrebe položaja, nesavjesnog rada u službi, ali i drugih sindroma erozije državnih institucija.

Ono što ubrizgava nadu da će se sjevernomakedonsko društvo oporaviti od tragedije u Kočanima, jeste ekspresno djelovanje tužilaštva i policija, ali i agilnost građana u upotrebi njihovih demokratskih prava. Greška je, kao što to po običaju biva na Balkanu - u korijenu. Nije spriječen uzrok, već se saniraju posljedice.

Pulse nije imao građevinsku, a ni upotrebnu dozvolu, naročito ne za namjene u koje je korišten. U klubu je kobne večeri bio veći broj gostiju od dozvoljenog, jer saznanja govore o broju od 250 prodatih ulaznica, što se svakako ne poklapa sa 500 prisutnih u klubu. Uz to, izlazi iz kluba nisu bili obezbijeđeni na adekvatan način.
Savršeni sastojci za masovno umiranje.

Ostaje pitanje: koliko još Pulseva, u koliko još Kočana ima na Balkanu?
Uzmimo za primjer Banjaluku.

Cristal ni na nebu ni na zemlji:

Zabodemo li čiodu na karti par država sjevernije, nabasaćemo na Banjaluku. Grad koji u setu turističke ponude pruža bagatelski kurvarluk, hektolitre alkohola i kamare raznovrsnih droga. Gradska uprava podržava ovakav, moderni oblik bludnog turizma. A zašto i ne bi? U nedostatku bilo kakve kvalitetne ponude, ovakvom poklonu svakako ne treba gledati u oči, jer ko bi još došao u Banjaluku da vidi Ferhadiju, Kastel ili Hram Hrista Spasitelja?

Ekocidaški se metu parkovi, potom se od izapranog novca podižu apartmani, a u međuvremenu broj kafana i klubova polagano dostiže broj stanovnika.

Svesrpska kvazimetropola postala je stjecište svakovrsnih niskobudžetnih turista. Meka za ljubitelje polnih bolesti, cirozne jetre i prašnjavih nozdrva.

Prošle sedmice u toku jedne od mnogobrojnih press konferencija, po uzoru na čipuljićkog mudraca, Aleksandra Vučića, gradonačelnik Banjaluke, Draško Stanivuković obznanio je javnosti da u gradu 6/11 noćnih klubova ne zadovoljava uslove za legalno poslovanje. Uprkos tome 11/11 tih istih noćnih klubova neometano je radilo proteklog vikenda.

Frišak primjer jedne od 6 potencijalnih stanica smrti je i noćni klub Cristal. Nalazi se u podnožju poslovne zgrade kompanije Ekvator u samom centru grada. Podaci o vlasničkoj strukturi nisu dostupni javnosti.


Ipak, da se dobro pijanstvo daleko čuje potvrđuje i sljedeća obajava na web stranici Banjaluka.si gdje se hiljade Slovenaca inforimišu o najboljim lokacijama za rastavljanje od života u gradu na obalama Vrbasa.



Amin na svu priču o razvoju turizma u Banjaluci.

Gore spomenuti Cristal poznat je, mada znatno manje i mnogo tiše i po izvanrednoj ponudi nosivih zidova, preciznije po rušenju istih prilikom renoviranja. Uprkos upozorenjima inžinjera i medijskim natpisima Cristal opstaje, ni na nebu, ni na zemlji, ali ni sa gostima ispis zemlje (barem ne još).

Prije nešto malo manje od dvije godine, javnost je upozorena da je plafon samog kluba pretežak za nosive zidove i stubove ispod. Inspekcijskim nadzorom isprva je utvrđeno kako se Cristalu ne bi trebala dati dozvola za rad. Nakon demantija pomoćnika memadžera i navoda o grešci koja se potkrala vještaku, noćni klub, a ujedno i turistička atrakcija, vratio se uobičajenom poslovanju.

Smrt samo uz prethodnu rezervaciju!

Zamislite da vam svake četiri godine neki čiko ili teta u ruke gurnu papir sa desetinama nasumičnih imena. Nisu ta imena baš toliko nasumična, al' ko ga jebe, svakako za većinu njih prvi put čujete tek kada vam se nađu u rukama. Potom sa papirom odete u improvizovanu kabinu, dok vas budni pogledi čika i teta sa akreditacijama posmatraju. Uzmete olovku u ruke, pritisnete njen vrh i na drugom kraju iskoči špic nafilovan tintom. Sada dolazimo do prelomnog trenutka. Klimaks demokratije.

Pred vama se otvaraju dvije opcije:
1) Intelektualno ste impotentni, mozak skoro da i nemate, a značenje riječi savjest još niste pronašli u tabloidnom leksikonu, te zaokružijete (iako se zapravo stavlja X ) onog ko vam je dao 50KM ili vas ubijedio u svoja bajkovita obećanja i predskazanja.

2) Obrazovani ste, dovoljno moralni i nadasve savijesni, živite recimo u Gracu ili Minhenu. Svratite u jadnu jedinu par puta godišnje, ostavite nam šaku zelenih novčanica, paušalno uplatite režije i vratite se u legla demokratije siti ćevapa i kafa.

Ipak, između dvije potpune krajnosti postoji uski procijep koji nastanjuju svi oni koji ne mogu da migriraju ili iz inata ostaju da žive u BiH. Upravo mi, zarobljeni u ljepoti divljine koju zovemo domovinom, nemamo dovoljno snage, volje i odlučnosti za bilo kakve opširnije promjene.
Ostaje nam samo da rezervišemo smrt kod omiljenih nam dželata.