Komunistička „ćorava kutija“ je dječja igra prema onom kako neki današnji političari namještaju pobjede na izborima

Kao dijete, u vrijeme socijalističke Jugoslavije, u nekom sam filmu prvi put vidio nešto što su odrasli zvali „ćorava kutija“. Nisam tada razumio politički govor, ali sam ubrzo shvatio poantu: glasačka kutija u kojoj je ishod već unaprijed odlučen. Izbori koji to zapravo nisu. Izraz „ćorava kutija“ mi se urezao u pamćenje i vraća mi se svaki put kad političari u Srbiji ili Bosni i Hercegovini (posebno u RS) sa svetački ozbiljnim facama i velikim riječima na usnama govore o izborima kao „demokratskom procesu“ i „izrazu narodne volje“.

Jer ono što u današnjem vremenu gledamo nema veze ni sa naivnom izbornom prevarom iz prošlosti. Ovo danas je postalo industrija. Industrija proizvodnje pobjednika izbora.

Kako se nekad varalo

„Ćorava kutija“ bila je alat sustava koji nije glumio demokraciju. U jednopartijskom poretku svi su znali da se vlast ne mijenja na izborima. Izbori su bili ritual, formalnost. Grubi, prozirni i ograničeni. I o tome se uglavnom šutjelo.



Danas se, međutim, naveliko krade pod parolom demokracije. I tu je ključna razlika. Današnje vlasti moraju dokazivati da su legitimne, jer se formalno natječu u višestranačkom sustavu. Upravo zato su metode sofisticiranije, rasprostranjenije i opasnije.

Srbija: fantomski birači i „sigurni glasovi“

U Srbiji se već godinama govori o biračkim popisima koji nemaju veze s realnošću. Broj birača često premašuje broj punoljetnih stanovnika. Ljudi koji su preminuli i dalje se vode kao aktivni birači. Građani koji su se odselili prije deset ili dvadeset i više godina ostaju uredno registrirani.

Posebno je indikativna praksa da ljudi dolaze na biračko mjesto i onda saznaju da je netko već glasao u njihovo ime. Ti slučajevi nisu izolirani, ali rijetko završe ozbiljnom istragom. Najčešće se objasne kao „administrativna greška“.

Uz sve to idu i otvoreni pritisci: ucjene uposlenih u javnom sektoru, popisi „sigurnih glasova“, organizirani prijevoz birača, sendviči i kontrola tko je izašao na izbore. Sve to stvara atmosferu u kojoj izbor nije slobodan, čak i kad se formalno odvija po pravilima.

Republika Srpska/BiH: izbori kao entitetski projekt

U bh entitetu Republika Srpska problem je još ogoljeniji. Izbori se tu ne doživljavaju kao demokratsko natjecanje, već kao potvrda političkog kontinuiteta. Birački popisi su kronično nerealni, a nadzor više nego jadan.

Javna je tajna da se glasovi „organiziraju“ kroz mrežu lokalnih partijskih moćnika, aktivista stranke na vlasti i javnih institucija. Posebno je problematično glasanje osoba koje godinama ne žive u BiH, ali se u ključnim trenucima pojavljuju kao birači – ili se barem njihova imena pojave na popisima.

Nerijetko se događa da ljudi iz Srbije imaju prijavljeno prebivalište u RS isključivo radi glasanja. Isto tako, stanovnici RS koji godinama žive u Srbiji zadržavaju biračko pravo u sredinama s kojima nemaju nikakav stvarni kontakt.

Glasovi mrtvih i odsutnih

Jedan od najtežih oblika zloupotrebe jeste "glasanje mrtvih". To nije metafora. To je stvarnost koju su potvrđivali i domaći i međunarodni promatrači. Društvo koje tolerira takvu praksu praktično je odustalo od minimuma političke etike.

Još apsurdnije je što se u nekim slučajevima upravo zbog dijaspore otkrije krađa – jer se ljudi koji žive u inozemstvu pojave na izborima ili provjere stanje i shvate da je netko već glasao umjesto njih.

Institucije koje služe dekoru

Najveći problem nije u samim prevarama, nego u potpunom izostanku posljedica. Izborne komisije rijetko reagiraju odlučno. Sudovi postupke razvlače do besmisla. Tužiteljstva uglavnom šute.

Mediji, osobito oni bliski vlastima, dodatno normaliziraju stanje. Očite nepravilnosti nazivaju se „sitnim propustima“, dok se svaka kritika proglašava napadom na državu ili „destabilizacijom“.

Zašto je ovo gore nego nekad

„Ćorava kutija“ nije tvrdila da predstavlja volju naroda. Današnji sustavi to rade – i u tome je njihova destruktivnost. Oni ne samo da kradu izbore, nego sustavno uništavaju povjerenje u ideju da izbori uopće nešto znače.

Kad ljudi izgube vjeru u glas, gube i vezu s društvom. Povlače se, odlaze, šute. A vlastima izgleda upravo to i odgovara.

Zato mi se izraz „ćorava kutija“ stalno vraća. Nekad je izraz simbolizirao političku prijevaru. Danas izgleda gotovo nevino. Jer nekada su nam barem otvoreno pokazivali da ne biramo.

Danas nam govore da biramo – dok umjesto nas broje, upisuju, dopisuju i odlučuju.

I još traže da to zovemo demokracijom. E, neće moći ove noći.