Priča li iko o onim ljudima koji se godinama bore da rade posao dostojan čovjeka? Onima koji su izrabljivani po privatnim firmama, kojima su prava bila sistematski gažena, koji su gutali uvrede i poniženja – sve zarad plate kojom su hranili porodicu. Onima koji se nisu osjećali kao ljudi, nego kao tiha, izmorena radna snaga.

Neki od njih, jednog dana, progutaju knedlu, pogaze sopstvene principe i odu – samoinicijativno ili po nečijem savjetu – u jednu kancelariju. Tamo im uruče karticu. Članstvo u stranci. Nemaju ideologiju. Ne vjeruju u sistem. Ne poznaju ni program ni strukturu. Ali više ne mogu drugačije. Iscrpljeni, traže samo da konačno – prežive.

Samo članstvo nije bilo dovoljno. Dignu kredit. Mole. Zovu. Skup­ljaju glasove. Vuku za rukav. I na kraju – dobiju. Taj čuveni, mitski – državni posao.

Oni su "sretnici". Jer mnogima, ni nakon istog poniženja i istog truda, to ne uspije.

Sada su tamo. Na tom radnom mjestu. Počinju se osjećati kao ljudi. Odlaze s posla kao ljudi, a ne kao iscrpljene utvare. Imaju slobodne dane. Pravo na godišnji. Plata stiže redovno. Sve je izvjesno, sve je organizovano. Po prvi put – dišu.

Ali sve ima svoju cijenu.

Sada strepe. Svake četiri godine. Da li će "njihov" ostati na vlasti? Svaka riječ im se mjeri. Svaki stav, svaka grimasa, svaki uzdah. Postali su korektne i pozitivne kreature koje paze šta govore, kome govore, gdje govore. Ni u kući ni na ulici nemaju svoj stav. Ili ga, barem, vješto kriju. Jer princip je jasan: ćuti, klimaj, i čuvaj državni posao.

Neko bi pomislio da im je teško. Da je strašno nemati slobodu mišljenja. Ali grdno se vara – to govore oni koji nemaju tu "sreću", pa još uvijek mogu da misle, jer ih niko ne vidi. Ne znaju koliko su ovi prvi otupjeli. Na sve. Niti žele da znaju.

Jer kroz kanalizaciju se ne ide glasno. Kroz kanalizaciju se ide – korektno i pozitivno.

Treba li ih zbog toga osuđivati?

Često se ljudi u državnom sektoru spominju s prezirom. Ali da li onaj koji je, da bi preživio, morao pogaziti sve što je bio i sve što je mislio, zaista zaslužuje ruganje? Ili samo razumijevanje? Da li ima izbora između mišljenja i hrane za porodicu?

Državni sektor u BiH danas je preglomazan, neefikasan, često i besmislen. Ali pozicija u njemu – za mnoge – znači spas. Zbog toga je predmet obećanja, trgovine, namještanja. Zbog toga se izmišljaju radna mjesta, stolice donose od kuće, a neki se nikad ni ne pojave na poslu, ali su formalno zaposleni.

Jesu li budale oni koji su kopali rukama i nogama da bi došli do toga? Ili smo budale mi koji iz privatnog pakla, frustrirani i nemoćni, još jedino možemo – glasno kritikovati?

I najvažnije pitanje:
Koliko još ovako?
Koliko dugo ovakav sistem može da opstane?
Gdje je tačka pucanja?
I ima li je uopšte?