Šarena laža i bezb(r)ojne laži:

12. septembra 2024. godine u Banjaluci je svečano otvoreno rekonstruisanje zdanje Kuće Milanovića. Projekat vrijedan 4.5 miliona KM usmjeren je u obnavljanje arhitektonske baštine grada, budući da kuća koju je izgradio veletrgovac i zemljoposjednik Savo Milanović datira još iz 1894. godine.

Nakon razornog zemljotresa 1969. godine gornji spratovi kuće su razrušeni, a tadašnje gradske vlasti isplatile su porodici kompenzaciju, nakon čega su se potomci Save Milanovuća trajno odselili iz kuće.



U kasnijim godinama njeno prizemlje i podrum služili su kao prostor za ugostiteljske objekte.

Gradska administarcija na čelu sa Draškom Stanivukovićem najavila je rekonstrukciju nakon lokalnih izbora 2020. godine, a sam gradonačelnik je na svečanom otvaranju rekao da Banjaluka dobija prvi hram kulture, koji će biti sjedište kulturnog, intelektualnog i umjetničkog izražaja i stvaralaštva.

Upravo u tome i jeste problem, jer vaznesenje Kuće Milanovića govori u prilog netačnim tvrdnjama prema kojima Banjaluka očito nije imala nikakav dodir sa kulturom, umjetnošću ili intelektom u sedam vijekova svog postojanja. Upravo zbog toga su joj neophodni građevinski neimarluci Stanivukovića i ideološko iskorištavanje kulture njegovih prethodnika kako bi se okulturisala, prokulturila.

Budući da je Kuća Milanovića predstavljena kao prostor otvoren za sve u gradu otvorenom za sve, kontradiktorna je ploča na glavnom ulazu u samo objekat:



Ukoliko je Kuća Milanovića zapravo kuća srpske kulture, odnosno srpska nekretnina, kako onda njena vrata u bilo kojem smislu, osim turističkom mogu biti otvorena za druge, za drugačije, za neSrbe?
Ako je već sva banjalučka kultura isključivo srpska, šta da rade kulturnjaci, umjetnici ili intelektualci iz Banjaluke koji nisu Srbi? Ima li takvih uopšte ili su svi, prevashodno Bošnjaci i Hrvati odavno obrisani i očešćeni, jer sigurno nisu nestali sami od sebe.

Zanimljiva je i izjava prvog upravnika kulturnog centra, profesora Duška Pevulje koji je Nezavisnim novinarima rekao kako je sam prekrstio Kuću Milanovića u Kuću srpske kulture.



Da Pevuljino kulturno pokrštavanje nije samo hobi, već i obaveza potvrđuje gore prikazana fotografija table, ali i gosti koji u Kuću redovno svraćaju.

Lompar i Kusta za srpstva puna usta:

Među praznoslovcima iz kvaziakademskih krugova koji su do sada ugošćavani u Kući Milanovića najviše se ističu srbijanski profesor Milo Lompar i režiser Emir Kusturica, čije porijeklo je svima jasno osim njemu.

Milo Lompar redovni je profesor Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu i bivši direktor medijske kuće Politika. Osim akademsko - poslovnih obaveza u slobodno vrijeme bavi se revizijom istorije. Za Lompara, Milan Nedić, nacistički kvisling zapravo je srpski heroj koji je spašavao Srbe od trećerajhovskih pošasti. Pored Nedića, Lompar štuje lik, ali i djela Radovana Karadžića, a nedavno je učestvovao i u promociji zbirke poezije ratnog zločinca pod nazivom Crna bajka.



Studentski pokret u Srbiji još prošle godine predložio je Lompara za jednog od nosilaca liste u slučaju parlamentarnih izbora, jer je upravo Lompar jedan od omiljenih profesora među studentima. Sve ovo, ali i mnoga druga srbovanja kvalifikovala su ga da održi predavanje i u Kući srpske kulture u Banjaluci, a tema je naravno bila poezija. Lompar je bio gost u oktobru prošle godine, dok je Emir Kusturica svoja sabrana djela predstavio 17. novembra 2025. godine.



Kusturica, ma koliko se trudio nije mogao da pobjegne od sebe, pa je i na samoj promociji ispovijedao mnoge sarajevske anegdote.
Kusturica i Lompar, predstavnici modernog stila srbovanja uzeli su mjesto mnogim banjalučkim umjetnicima i intelektualcima. Takva praksa i ne treba da čudi, jer lokalnim i entitetskim vlastima ideološki ne bi odgovarala niti jedna riječ koja bi ukazivala na postojanje drugih ili drugačijih, pa čak i Srba koji se ne slažu sa vodećom srpskom politikom.

Sistematska eliminacija i obračun sa kulturom:

Etničko čišćenje mnogo je više od fizičke likvidacije. Ono podrazumijeva falsifikovanje istorije, estetsko uništavanje područja, kulturno nipodaštavanje i neprestano poigravanje sa činjenicama.

Kuća Milanovića najavljena je kao otvoreni prostor kulture, a njeno renoviranje trebalo je da osvježi turističku ponudu grada.

Tu - u toj i takvoj, srpskoj kući kulture, srpskoj kući Milanovića neće se krajem ovog mjeseca, tačnije 27. aprila - na godišnjicu rođenja, izreći ni slovo o djelima Irfana Horozovića - jednog od najznačajnijih banjalučkih, ali i bosanskohercegovačkih književnika na prelazu dva vijeka. Neće se sjetiti ni njegove udovice, spisateljice Ajnuše Horozović.


Izvor: Azra.ba

Kuća, srpska kuća Milanovića neće čuti stihove Nasihe Kapidžić Hadžić, jedne od najvećih banjalučkih, te bosanskohercegovačkih književnica.



U (ne)kulturi zaborava, daleko i od oluka kuće Milanovića ostaće i Ismet Bekrić, također Banjalučanin i to živući primjerak koji je posljednju knjigu u rodnom gradu izdao još 1984. godine.



Njegova poezija prevedena je na desetke svjetskih jezika, ali izgleda da je oni koji govore velikosrpski ili čistosrpski ne razumiju.

Paradoks je i u činjenici da plan i programa rada Republičkog pedagoškog zavoda RS-a čak ni slovom ne spominje troje navedenih književnika, dok su u FBiH uvršteni makar na korice čitanke.

Nisu bolje prošli ni banjalučki likovni umjetnici, iako možda izlažu u nebeskim galerijama u ovosvijetskom ateljeu srpske kuće kulture ih nema. Tako aktuelni v.d. Banjalučani uglavnom ne znaju za Alojza Ćurića, Bekira Misirlića ili Envera Štalju. Svoja djela u kojima zamrznute trenutke ljepote rodnog grada prenose na platno moraće posthumno da zavještaju nekoj drugoj, prošloj Banjaluci. Ovoj, novovijekovnoj njihove slike očito ne trebaju.

Banjaluka je ponosno odjebala i svoje glumce, a kada biste horde novih glumačkih talenata koje nezaustavljivo streme ka Beogradu i FDU, pitali za Adema Čejvana ostali bi nijemi. Početkom marta ove godine, kao ni bilo koje prethodne, niko se u Banjaluci nije sjetio godišnjice njegovog rođenja. Ni Nela Eržišnik nije mnogo poznatija među stanovnicima Banjaluke. Mustafu Nadarevića, koji je odrastao u Banjaluci prepoznali bi kao Izeta iz serije Lud, zbunjen, normalan. Za njegove znatno značajnije i nešto starije uloge nisu ni čuli.



Iz muzičkog miljea vladajuće strukture već trideset godina utišavaju jednog Safeta Isovića, banjalučkog osnovnoškolca, te nešto mlađe rođene Banjalučane, Zrinka Tutića - proslavljenog kompozitora i Huseina Hasanefendića Husa, osnivača grupe Parni valjak.



Sistematski ih se briše iz kulturno - umjetničke istorije grada isključivo zato što nisu Srbi, a sve što nije srpsko od 92' nije ni banjalučko.

Upravo 1992. godina označava novi početak, vađenje mrtvorođene ubersrBske Banja Luke iz utrobe nacionalizma. Kao što su stari Rimljani imali svoju 753. godinu i Ab urbu conditu, tako ovdašnji živalj i njegovi vlastodržci imaju svoju 1992. godinu i Ab ruru conditu.


Kuća Milanovića, podvaljena kao otvoreni ambijent kulturnog stvaranja postaće simbol nastajanja i stjecište nove generacije nosilaca kulturocida.
U dosluhu sa sanuovskom tradicijom zloćudnog akademisanja oni će tihim, ali značajnim koracima ponajviše naštetiti Srbima, čije političke elite kulturu vide isključivo kao sredstvo moći i propagandne manipulacije.