Zaječar.
Osjećajna vremenska prognoza, analize oblizanog kažiprsta i blagonaklono kretanje vazdušnih masa, gradu su poklonili bisage pune sunca. U prtljag se nepozvana ušunjala i žega. Po dno velelepnog nebeskog svoda, između čijih mekih zidova, nespretno satkanih od poluprovidnih oblačića, u čijim hodnicima idalje leluja 19 nespokojnih duša, čija su prateća tijela izvučena ispod ruševina nadstrešnice, održavaju se prvi lokalni izbori od početka studentskih protesta.

Iako u samo dvije opštine, izlazak birača pred oltar demokratije, prvi je ustavom zagarantovan test za Vučićevu vlast i preliminarno opipavanje pulsa. Sa druge strane, opozicija traži svoju šansu da ozakoni dugonajavljivane promjene. Istini za volju od početka obojene, šarene, ofarbane ili kakvom već revolucijom vožd od Čipuljića želi da nazove val građanske neposlušnosti, niko od predstavnika te, (makar deklarativno) Nove Srbije (čudo nije Nova Velika Srbija) nije javnosti obznanio konkretne korake kojima će Srbija da krene, nakon što jednom napokon stane.

U jednom takvom sistemu maratonsko, biciklističko, hodočasničko ili skakačko pozivanje institucija na rad, ravno je indijanskom plesu kojim se zaziva kiša. Nada je u ovakvim slučajevima jedini svjedok, ali i jedini saradnik. Sve ostalo su nagađanja, špekulacije i maštarenje otvorenih usta. Jedini realan uspjeh studentskih protesta sve do sada jeste što se još nisu ugasili, niti sami od sebe, niti šupačkim udarcima uslužnih batinaša.

Osim ofanzive vlasti, koja napada ne birajući sredstva, pojavio se i još jedan simptom deficita ideološke koherentnosti ili kao što to mnogo češće biva - lični interes. Tako smo, po ko zna koji put, došli do zaključka da je jedinstvo idalje misaona imenica za balkanske narode, što se očitovalo kroz pojavu 3 opozicione liste u Kosjeriću i Zaječaru. Od viška glava ne boli reklo bi se, ali u ovom slučaju je to svakako greška. Bolni suficit koji se javlja kao blagodat društvenog samoorganizovanja.

Listići na gotovs

Znoj. Vrućina. Ljepljiva prašina na koži. Scenografska postavka mnogo prikladnija Obračunu kod OK korala nego li lokalnim izborima u gradu reda veličine Zaječara.

Znaju njih dvoje šta ih čeka. Obavjestio ih je onaj. Ne, ne, nije to bio onaj Onaj, kojeg svakodnevnog gledaju na TV-u, ne to je bio Onaj drugi Onaj. Misionar vladajućih u deminutivnoj verziji. Podobničko zaokrućivanje podaničkim pokretom ruke njihov je jedini zadatak.

Oni nemaju imena, nemaju identitet, a jedino što je još iole njihovo jesu životi, s tim što bi se i njih rado odrekli, naravno samo ukoliko bi to odricanje bilo dovoljno dobro plaćeno. Ipak, da stvari nisu tako crne, odnosno da sijaju, pokazali su vaviječni spasioci srpskog roda, poroda i izroda - članovi Srpske napredne stranke.

Zahvaljujući jasnim instrukcijama i izdašnoj ponudi, njih dvoje su se zaputili ka biračkom mjestu. Ruku pod ruku koračali su prema osnovnoj školi Dositej Obradović u rodnom selu Vražogrnac. Idilična, bezbrižna nostalgija vraćala je uspomenu na davno potisnuto ašikovanje. Onomad nepatvoreni ideali vremenom su istrunuli, a kultivisani gnoj nezasito je proždirao pihtijaste komade savjesti. Nema više maršala, nema Jugolavije (prve, druge, pete ili desete), nema ni Slobe, a ni Đinđića, pa čak ni Srbija više nije ona negdašnja. Njihovo vrijeme, one trenutke kada su prepletenih dlanova gazili kaldrmu, progutala je prošlost. I šta čovjeku ostaje, nego da se proda?


Nije im trebalo mnogo vremena. Par neukih poteza olovkom i to je to. Zaokružili su onog kojeg im je rečeno da zaokruže, s tim što će misterija glasačkog zaokruživanja ostati vječna, jer se zapravo ništa ne zaokružuje, već se naprotiv stavlja X. Istim takvim X-om nepismeni ljudi se potpisuju na dokumentima.

Obavivši svoju malograđansku dužnost, izašli su iz osnovne škole, kad ono - od zasluženog blaga ni traga, ni glasa, ni S(N)MS-a.

Na kraj sela žuta kuća...

Razočarani, iznevjereni, prodani i preprodani, supružnici su se zaputili kućama, krijući gnjev u stisnutim šakama, a tugu ispod suznih kapaka. Njihov bezbrižni mikrokosmos sružio se dok kažeš NADSTREŠNICA ili GLAS. Ne znajući kuda, osim nazada u učmalost svog krovinjareta, koračali su onom maloprijašnjom stazom sreće i ushićenosti, koja sada, bez jareta, para i magareta, iznova poprima uobičajeni sloj sirotinjske bespomoćnosti.

Najednom dvoje Vražogrnaca zasatade. Ne znadoše da li je u pitanju fatamorgana, klasična vlaška magija ili još jedan prevrat sudbine, ali im se jasno učini da u daljini vide plavi mikrofon. Plavi mikrofon u ruci reporterke N1 televizije ( u ovom slučaju epizodne dobre vile) svojevrsni je plavi telefon, bezazleno rame za plakanje širokog dometa. Protrljavši oči, kako bi realnost postala jasnija, pohitaše ka simbolu spasenja.

Za koga ste vi glasali?

Pa glasali smo za ove, kako se zove.

Usljed nedostatka elementarnog znanja o svom predizbornom makrou, nonšalantno se okreće supuzi.

Za SNS, Aleksandra Vučića.

Prema stručnoj opservaciji cijenjenih članova civilnog društva, prilikom glasanja nije bilo ama baš nikakvih problema. Problemom se, barem u slučaju ovakvih pomstarača ne smatra ni žandarmerija, ni bacanje glasačkih kutija prepunih glasova za opoziciju, kao ni naknadno štampanje blanco glasačkih listića.

Šta je zapravo Vaš problem sad?

Pa taj ko je uzeo novac je uzeo novac, ne znamo ni ko je ni šta je.

Da zaštitinički instinkt glave kuće nije ispario ni poslije toliko godina, dokazuje sljedeća upadica, ispljunuta kroz gust dim švercovane cigare.

Platili smo tamo, platili smo na ovamo. Pa jel to lepo?

Upravo tako, naravno da nije lepo gospodine neimenovani prodavaču glasa, što ste ostali bez obećanog vam pazara za dva glasa. Nije lepo ni to što ste prodali glasove, ali to sada nije tema. Za sve je kriva ta bagra politička, pu bre, kako se ono beše zovu, SNS,Vučić!? Čuš molim te, obećali,a nisu ispunili, pa ne ide to tako. Ko su bre oni majke im ga nabijem, pa da goloruku sirotinju potkradaju za pošteno prodane glasove.

Koliko Vam je tačno obećano?

Ozlojeđena enromnom količinom razočarenja, iz gospođe naprasno progovori pesimizam.

A oko 3 iljade, ali nema od toga ništa. Digli smo ruke od toga.

Od meštana iz susednog sela čuli smo da su odlazili u neku kuću da se prijave, ali da danas nakon glsanja tamo više nema nikoga. Paketi su stigli ranije?

Zna baba bre, ne možeš nju lako zajebati, a pogotovo ne kada je plašiš velikim paketom, jer veći je sigurno videla.

Da, da paketi su stigli ranije, a novac su obećali nakon izbora, ali od toga nema ništa.

Šta je bilo u paketima?

Litar zejtina, kilo šećera, kilo soli, kilo pasulja, kilo pirinča i četri konzerve.

A koliko je ljudi bilo na spisku kada ste se Vi potpisivali?

Ne znam, ne znam to stvarno.

Tada muž, usljed neutaživog poriva da suflira supruzi, prozbori, uz teatralno mlatarnje desnicom rukom, između čijeg je palca i kažiprsta ušuškao zamirući komadić cigare.

Mi smo tamo to na brzinu potpisali.

Da li je i ranije tako bilo ili Vam je ovo prvi put?

Prvi, prvi put.

Ko to kaže, ko to laže, da se stari magarci ne mogu naučiti novim trikovima. Vidite kako su njih dvoje pristali na jedno novo iskustvo. Nezaboravno, nesvakidašnje, a na kraju ipak oporo, što ne znači da je lekcija naučena, jer ko drugom glas proda, sam u paket upada.

Staroj prodavačici glasova na kraju je bilo malo jedno pojavljivanje pred kamerama, pa je tako osim muževljevog glasnogovornika postala i seoski PR menadžer. Preuzevši na sebe medijsku prezentaciju okupila je plejadu nezadovoljnih pionirki, te su sve zajedno, pod jednim glasom stale pred plavi mikrofon.

On je rekao kao uveče kad se završi glasanje, međutim od toga nema ništa.

Pa jeste ga zvali?

Nismo ga zvali, niti znam tog čoveka, niti ga poznajem, niti ga znam.

Pa kako je onda to dogovoreno?

Pa ne znam, nije to samo mi. Ima nas negde oko stotinak kako sam čula koji su primljeni za taj novac da treba da dobiju.

Koliko?

Oko tri iljade, tako nešto.

Ovog puta numerička amajlija broja 3 Srbima, barem vražogrnačkim Srbima nije donijela sreću. Naprotiv, ostali su bez para, bez obraza, a uzgred su pred kamerama priznali krivično djelo. Kakav maestralni trio serbetico.

Ko glasa, ako plaća?

Iza akcijske ponude: 3000 za jedan glas, stoji Vladimir Videnović.


Crte njegovog lica odaju svu intelektualnu raskoš, a pogled prepun razumijevanja ubrizgava povjerenje čak i najvećim skepticima.

Videnović je aktuelni gradonačelnik Zaječara, a samim tim i dugogodišnji član SNS-a. Kompletan manevar kupovine glasova nije se toliko ticao same skupštine grada, koliko Videnovićeve grčevite borbe za novi mandat.

Osim gradonačelnika, iznevjereni Vražogrnaci spominju i znamenitog Bobana, člana gradskog odbora SNS-a Zaječar, čiji identitet ni šest dana nakon izbora jvnosti nije u potpunosti potvrđen.

Zaječar i Kosjerić Vučiću su poslužili kao pokazna vježba. Zatezanje mišića pred konačni okršaj, kojim je pokušao da zastraši bilo koju opoziciju koja mu se nađe na putu, jer ako je spreman da zbog Zaječara i Kosjerića izvodi žandarmeriju, zamislimo samo šta bi sve bio spreman da učini ukoliko nanjuši poraz u Beogradu ili na opštim izborima.



Srbija, mada duboko polarizovana i višestruko ojađena dvanaestogodišnjom nazadnjačkom vlašću, idalje ima osjećaj za estetsku senzualnost, senzor za ispuštanje opojnih miomirisa kojima zavodi sve oko sebe. Ta njena lepota ne može da nestane, naročito kada se sakrije u oko posmatrača, pogotovo onog posmatrača na biračkom mjestu. Srbija je tako uspjela da proljepša demokratiju.

Iskonska lepota demokratije uopšte nije komplikovana. Uvjerite se i sami.

Daš glas nepismenom čovjeku i doktoru nauka, a ta dva glasa jedano vrijede. Pa zar to nije predivno?

Samoubličaki model apsolutne jednakosti.