Postoji jedna vrsta političara koja je u unskosanskoj politici uzdigla mediokritet do nivoa životne filozofije. Ne predlažu zakone. Ne postavljaju pitanja. Ne iniciraju promjene. Ali zato – kada im neko drugi postavi pitanje – znaju biti iznimno glasni.

Almin Hopovac, zastupnik u Skupštini Unsko-sanskog kantona iz redova SDP-a BiH – stranke koja se bez imalo povijesnog stida predstavlja kao nasljednica Saveza komunista Jugoslavije – upravo je takav politički fenomen. Rječit u napadima, nijem u radu.

BROJKE KOJE NE LAŽU

Prije nego što se pozabavimo Hopovačevim skupštinskim "heroizmom", red je da porezni obveznici Unsko-sanskog kantona budu upoznati s onim što im ministarstvo finansija nikada neće staviti na naslovnu stranu.

Hopovac prima 4.360,36 KM mjesečne neto plaće kao zastupnik Skupštine USK bez toplog obroka, naknade za prevoz, regresa itd.. Na to dolaze naknade – 180,00 KM plus 180,00 KM plus 225,00 KM.

Ukupno: 4.945,36 KM svaki mjesec, iz džepova radnika, obrtnika, privrednika i svih onih koji u realnom sektoru USK zarađuju plaće koje u velikom broju slučajeva ne dosežu ni trećinu ovog iznosa.

Za taj novac, građani imaju pravo znati – što Hopovac radi?

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD PRILOGA

40 MJESECI (NE)TIŠINE

U proteklih 40 mjeseci aktivnog mandata, teško je pronaći ijednu hvalevrijednu inicijativu, ijedna zapamćeno poslaničko pitanje upućeno nadležnim organima, ijedan amandman ili prijedlog zakona koji bi nosio Hopovačev potpis i koji bi građanima USK olakšao svakodnevni život.

Četrdeset mjeseci. Skoro četiri godine plaćenog javnog mandata. (Ne)Tišina.

A nije da nije imao o čemu pitati. Nije da nije imao šta predložiti. Putevi, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje, komunalna infrastruktura – svaka od ovih oblasti krije pitanja koja čekaju odgovor, probleme koji čekaju rješenje i građane koji čekaju nekoga da ih zastupa.

Hopovac nije bio taj neko.

Skupštinska govornica, koja bi trebala biti mjesto gdje se vlast propituje, zakoni poboljšavaju i građani zastupaju, za Hopovca je bila – dekoracija. Rezervna lokacija za odmor između glasanja.

NAPAD NA NOVINARE: HRABROST ILI KUKAVIČLUK?

A onda – novinar je postavio pitanja.

Legitimna pitanja. Pitanja koja su u demokratskim društvima osnova javnog nadzora nad trošenjem javnog novca. Pitanja koja ne dolaze iz političkih animoziteta, već iz elementarne novinarske dužnosti prema građanima koji imaju pravo znati kako se troši njihov novac.

Hopovačev odgovor? Sa skupštinske govornice – mjesta s kojeg je obraćanje javno, snimano i prenošeno, ali na koje novinar kojeg napada nema pravo replike u istom trenutku – proglasio ga je "kvazinovinarom".

I ovdje je važno biti precizan: skupštinski imunitet ne štiti zastupnike za izjave kojima vrijeđaju ili diskredituju treća lica. Hopovac nije zaštićen. Svaka izjava kojom se novinaru koji obavlja legitimnu profesionalnu djelatnost dovodi u pitanje profesionalni identitet i integritet – potencijalno je osnov za tužbu zbog povrede časti i ugleda, pred redovnim sudovima Bosne i Hercegovine.

Drugim riječima: Hopovac nije bio hrabar čak ni u mjeri u kojoj je mislio da jeste. Nije se sakrio iza imuniteta – jer ga nema. Izložio se. A novinar kojeg je napao ima puno pravo da to pravno iskoristi.

Ovo je važno razumjeti i etički: Hopovac nije to rekao na ulici, suočen licem u lice s novinarom koji bi mu mogao odgovoriti. Nije to rekao na press konferenciji, gdje bi se idući dan morao suočiti s novim pitanjima. Rekao je to sa govornice, pred kamerama koje su prenosile njegovu poruku – a novinar kojeg je napao nije imao pravo na odgovor u istom trenutku.

To se, u rječniku koji Hopovac vjerovatno ne koristi, zove – kukavičluk.

KVAZIPOLITIČAR BEZ HRABROSTI: OSMANKIĆ DUGUJE ODGOVOR

Postoji još jedna dimenzija Hopovačeve političke impotencije koja zaslužuje posebnu pažnju.

Denis Osmankić, ministar obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK – Hopovačev stranački kolega i politički nasljednik na toj funkciji – do danas nije dostavio odgovor na novinarski upit vezan za digitalizaciju u osnovnim i srednjim školama u USK. Upit je legitiman, javan i od direktnog interesa za poreske obveznike, roditelje, nastavnike i učenike cijelog kantona.

Kvazipolitičar Hopovac, koji sjedi u istoj skupštinskoj sali i prima gotovo 5.000 KM mjesečno iz istog budžeta koji finansira i taj proces digitalizacije, nije javno pozvao ministra da odgovori. Nije postavio poslaničko pitanje. Nije zatražio informaciju. Nije učinio ništa.

A upravo je to njegova dužnost.

Dok ministar šuti, a zastupnik glumi da ne čuje, građani imaju pravo pitati: šta se krije iza te tišine? Procesi digitalizacije u obrazovanju podrazumijevaju značajna javna sredstva – nabavke opreme, ugovore s dobavljačima, odluke o platformama. Svaki od tih koraka mora biti transparentan i podložan javnom nadzoru.

Novinarski upit nije napad. To je mehanizam koji postoji upravo zato da spriječi ono što se događa kada niko ne pita – a novac i dalje teče.

Hopovac ima jedan jednostavan zadatak: neka javno, danas, pozove ministra Osmankića da dostavi odgovor. Ako to ne učini – njegova šutnja govori glasnije od svega što je ikada izgovorio sa skupštinske govornice.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD PRILOGA

INSTITUCIJE KOJE NE BJEŽE OD PITANJA

Hopovac se trenutno može ponašati nonšalantno. Može vrijeđati novinare sa skupštinske govornice. Može ignorirati upite. Može glumiti nedodirljivog.

Ali postoje institucije koje ne pitaju – nego pozivaju. Koje ne čekaju odgovor – nego ga zahtijevaju. Pred kojima se ne može proglasiti sugovornika "kvazi" nečim i nastaviti dalje.

Pravosudne institucije imaju mandat, ovlaštenja i obavezu da ispitaju kako se troši javni novac. Pred njima nema govornice. Nema novinara koje se može etiketirati. Ima samo dokumenata, potpisa, ugovora i odgovornosti.

Tamo se nonšalantnost pretvara u nervozu. Arogancija u molitvu za razumijevanje. Ignorisanje pitanja u nemoguću opciju.

Hopovac to zna. I upravo zato – tišina.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD PRILOGA

NASLJEDNICI KOMUNIZMA I SLOBODA MEDIJA

SDP BiH voli naglašavati svoju "evropsku" i "socijaldemokratsku" orijentaciju. Voli govoriti o vladavini prava, slobodi medija i demokratskim vrijednostima.

Neko bi, stoga, trebao objasniti kako se napad zastupnika ove stranke na novinare koji rade svoj posao uklapa u te vrijednosti.

Komunistička partija Jugoslavije, čiji je ideološki i organizacioni nasljednik SDP BiH, imala je jasan i nedvosmislen odnos prema nezavisnom novinarstvu – nije ga tolerirala. Sedamdeset godina kasnije, retorika se promijenila. Metode – čini se, ne uvijek.

Etiketiranje novinara koji postavljaju neugodna pitanja kao "kvazi" nečega klasičan je instrument politike kojoj transparentnost nije u interesu. To nije kritika novinarstva. To je pokušaj diskreditacije kako bi se izbjegao odgovor.

ŠUMA, SRNA I SKUPŠTINSKA GOVORNICA

Postoji narodna mudrost koja kaže da je najglasniji onaj kome je najtiša savjest.

Hopovac je, po svemu sudeći, u skupštinskoj sali pronašao ono što srna pronalazi u šumi – sklonište. Mjesto gdje može egzistirati bez predatora, bez odgovornosti, bez obveze da opravda svoju prisutnost.

Srna u šumi bježi od opasnosti. Hopovac bježi od pitanja.

Razlika je u tome što srna nije na platnom spisku poreznih obveznika.

NA KRAJU – JEDNOSTAVNO PITANJE

Građani Unsko-sanskog kantona koji svaki mjesec izdvajaju doprinose, PDV, akcize i sve ostale namete koji pune kantonalni budžet, imaju pravo na jednostavan odgovor:

Šta je kvazipolitičar Almin Hopovac, u 40 mjeseci mandata, napravio za njih?

Ne za stranku. Ne za koaliciju. Ne za vlastitu biografiju.

Za njih.

Dok čekamo odgovor – koji, sudeći po dosadašnjoj praksi, neće doći – ovaj novinar će nastaviti postavljati pitanja. Jer to je njegov posao. I za razliku od nekih – taj posao, čini se, zapravo radi.