S obzirom na salvu površnih, mahom subjektivnih i emocijama obojenih osvrta na minula dešavanja u vezi sprječavanja obavljanja islamske molitve dva puta (bez obzira na autentičnost snimka, prvi put je spriječen pojedinac – žena – dok je drugi put istu zabranu iskusila grupa muškaraca) u Širokom Brijegu, smatrao sam potrebnim osvrnuti se na događaj iz nešto drugačijih uglova.

Mediji

Još jednom smo mogli uvidjeti odsustvo profesionalizma, subjektivizaciju materije i pristrasno prikazivanje gotovo svih medija. Bombastičnost i senzacionalnost, koji uspijevaju privući samo površne čitaoce – kojih je nažalost izgleda većina – imaju prednost nad zaboravljenim istraživačkim novinarstvom, koje bi u svom idealnom obliku trebalo biti blisko objektivnijem akademskom istraživanju. Tako bi u ovom slučaju paralelno ispitivanje obje strane učesnika pomoglo kreiranju jasnije slike o stvarnim zbivanjima. Sve suprotno, što se zapravo i desilo, oslikava tendenciozno prikazivanje uronjeno u ispolitizirane narative – najava ili obznanjenje smrti nezavisnog novinarstva.

Također, mogli smo primijetiti kako većina novinara pristupa uzimanju izjava djelimično ili apsolutno nepripremljena, što je u dosluhu s ličnim manjkom profesionalizma – prilika za napredak i dalje ostaje otvorena. Interesantno je uočiti isplivavanje mora portala koji svoju dugogodišnju egzistencijalnu besmislenost pokušavaju izliječiti na izolovanom slučaju: kontinuitet u dobru je najbolji pokazatelj kvaliteta, pa neka to bude izazov za sve njih.

Javne ličnosti

Zanemarimo li političke faktore, u javnom prostoru sve bitniju ulogu, odnosno, sve više ušiju i očiju se povinuje za mišljenjem influensera. Po sličnom principu kao i mediji (logika djelovanja je veoma bliska) oglašavaju se kad hoće (putpuno legitimno s obzirom na raznorazne slobode), pišu kako hoće (veoma često trebalo bi propitati pravopisno-gramatičke osnove) i šta hoće (zbog odsustva lične odgovornosti i društvenog korektora).

I dok bi mediji s jedne strane, s obzirom na kudikamo veću finansijsku stabilnost, mogli i trebali pokazati veću dozu suzdržanosti pri odabiru strane koju podržavaju, pojedinačno oglašavanje pretpostavlja dijametralno suprotnu polazišnu tačku: javno obznanjenje favorizirane stran(k)e kojim se vrbuju danonoćni komentatori i punioci bankovnih računa – što više akcije to više računice. Samopromocija je itekako razumljiva, s tim da ostaje otvorena prilika usmjeriti je i ka rješavanju problema, učešću u kreiranju društvenog dobra umjesto hrpe reklamiranja motivisanog ličnom koristi. Ipak, možda i najveća zamjerka može biti usmjerena na kompetentost ljudi za "sve i svašta“. Tako ćemo lahko pronaći nestručna lica koja sebi daju za pravo, a bivaju i društveno ohrabreni, tumačiti vjeru bez osnovnih znanja, davati preporuke i smjernice bez dubinskih analiza, itd.

Politika

Još jednom je obznanjeno „foteljarsko sljepilo“ (bit će da svako dugotrajnije krstaranje na pozicijama otupi čula) budući kako akcije i reakcije izostaju, kao da slučaj nije vrijedan pažnje, a trebalo bi da jeste. Naime, homogenizacija određenih dijelova zemlje je u najvećoj mjeri odraz političke nezainteresovanosti ili nesposobnosti za primjenu multietičnosti o kojoj nerijetko bruje kao nečemu na što bi se mnogi u svijetu trebali ugledati. Teško je govoriti o suživotu različitih etnosa kada neki od njih, osim slučajno, ne stupaju u interakciju s drugačijim. Ako bismo pokušali pronaći parče optimizma, moglo bi se kazati kako još uvijek postoje modusi za promjenu u ovom polju. Međutim, realnost je multietnička dezinficiranost u nekolicini područja širom zemlje.

Prilika u ovom polju nije propuštena ukoliko se djeluje promptno, jer je iza nas već previše nemara, te započne s pitanjima tipa: kako smo došli do ekstremno homogenih područja u kojima molitva drugačijih postaje provokacija i želimo li promijeniti ovo stanje? Moglo bi se prodiskutovati i o boljoj plodnosti za razvoj radikalizma u "odsječenim" sredinama što bi svakako bila tačka u kojoj politički nemar prebacuje odgovornost na (nemoćne) vjerske zajednice. Drugo pitanje bi moglo ogoliti svu vizionarsku priču - pojednostavljeno kazano: kuda želimo ići - tj. da li trenutno stanje predstavlja uspješno realizovan cilj politika, ili izazov, za sve njih, kojeg valja prevazići.

Vjerske zajednice

Najveća su misterija uronjena u običajem ustaljenu mudru šutnju i iščekivanje rezultata, a zatim oglašavanje po isprobanoj matrici: više odlučnosti ne bi škodilo. U svakom slučaju dozirane reakcije, ograđivanje ili ignorisanje su garant mirnije egzistencije, s tim što treba naglasiti kako su oni na čije se praktične implementacije pozivaju vjerska učenja najčešće birali i imali drugčiji pristup izazovima: prilika za identificiranje s principima ideala ljudskog roda ostaje otvoreni izazov.

Djeluje kako jedni strahuju od artikulacije najdubljih istina iz njih samih, dok drugi muku muče s onim što vele oni treći – veći. Ponovo je potvrđeno odsustvo strategije u procesu deradikalizacije, prihvatimo li prisustvo radikalnih faktora kao fakt. Dalo bi se raspraviti i o ponovnom definiranju pridjeva radikalan – da li je to svako odstupanje od mainstream-a ili on u sebi nosi druge odrednice. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, opravdano je postaviti novo: postoji li indicija ka inkluzivnom djelovanju ili ostajemo pri potencijalnom radikaliziranju radikalnog koje bi se moglo desiti insistiranjem na njegovoj izolovanosti.

Svakako da bi integracija neistomišljenika bio energetski zahtjevan proces, ali potencijalni rezultat u slučaju njegovog ignorisanja trebao bi biti dovoljno snažan motiv za pokretanje. Možda preambiciozno, za neke i provokativno, ali istvoremeno moguće i konstruktivno: analiza potreba vjernika širom zemlje, što uključuje i adekvatnu infrastrukturu/vjerske objekte, mogla bi dati odgovore i smjernice za eventualne konkretne radnje – prilika još uvijek nije propuštena.

Narod i obrazovanje

Vjerovatno bi prethodno opisane kategorije bile u boljem statusu kada bi faktori ovog podnaslova bili na pristojnijem nivou. Obznanjeni su kolektivna nezrelost i infaltilnost naroda po barem dva osnova: intelektualnom i emocionalnom. I dok je prvi u velikoj mjeri usko vezan za propuste u obrazvonom sektoru, drugi je u višoj korelaciji s tzv. radom na sebi – tragikomično je primijetiti u sarajevskom žargonu kako se rad na sebi najšešće vezuje uz teretanu i kafanu: „Vidi ga jest se uradio.“ – gdje bi pažnja trebala biti više usmjerena ka razumijevanju potreba drugih i realiziciji sopstevnih (tzv. win-win strategija).

Nadalje, dala bi se propitati reakcija na praktikovanje joge na istom mjestu (svojevrsni test zrelosti), što bi pokazalo da li se okidači najdubljih sfera u nama aktiviraju po utabanim koracima i energično reaguju na fenomene o kojima ponešto znamo, ali se plašimo suočavanja (u ovom slučaju islamska molitva). Moguće je kako joga ne bi bila doživljena kao stvarna prijetnja, već nešto daleko i bezopasno, što opet ukazuje na intelektualnu nezrelost reflektovanu kroz odsustvo svijesti o prioritetima: rješenje bi bilo u davanju prednosti spoznaji i upoznavanju bližeg i konkretnijeg spram daljeg i apstraktinijeg.

Hipotetički gledano, odlučniji obrazovni koraci koji uključuju izgradnju kritičke misli zasigurno bi doprinijeli osnaženju društvenog korektiva, te bi studiozniji osvrti, konstruktivne kritike i kvalitetna pitanja izazvala sve prethodno pomenute aktere. Međutim, dok god je javno oglašavanje masa na nivou polupismenosti ili potpune nepismenosti, uz neselektivno plasiranje neprovjerenih informacija, te emocijama obojeno i argumentima siromašno „nadvikivanje“, teško je očekivati veću odgovornost ostalih. U ovom segmentu, svakako, prilika ima na pretek i budemo li ih koristili kroz lično usavršavanje – prije svega intelektualno, emocionalno i duhovno – postoji mogućnost pomjeranja standarda i očekivanja, a time i jačanja aparata društvenog korektiva, uslijed čega se ne bi moglo govoriti sve i svašta, ili bi barem trebalo sve i svašta objasniti ukoliko se već iskaže.

***

Teško je kazati da li je ovaj socijalni deficit posljedica ili uzrok svega prethono kazanog, ali je svakako izvjestan: našem društvu manjka intelektualaca i genijalaca. Prvospomenuti bi trebali riješiti goruće probleme, te ipak postoji nada kako neki od njih gravitiraju u društvenim zabitima iz kojih, zbog moralne slabosti ili interesne nezainteresovanosti, rijetko izlaze. Ostavljamo i optimističnu opciju realnom: nisu u eteru iz raznoraznih razloga. Drugonavedeni, koji bi, pak, u osnovi trebali preventivno spriječiti pojavu problema, izgleda, ostaju na nivou misaone imenice.