Eleanor Roosevelt je tim pitanjem dotakla samu srž problema koji se, nažalost, stalno ponavlja: ljudsku sklonost da se navikne na loše vođstvo i da šuti dok mu se oduzima dostojanstvo, razum i sloboda.

Hoće li ljudi ikada biti dovoljno mudri? To pitanje danas odzvanja našim gradom dok ga vode kvazi političari i kvazi dame, figure bez težine, bez znanja i bez vizije. Ljudi koji su vlast shvatili kao pozornicu, a ne kao odgovornost. Oni ne govore o obrazovanju, kulturi, socijalnoj pravdi ili budućnosti djece, one se raspravljaju o lopatama, kao da je lopata metafora njihove politike: gruba, prazna i namijenjena kopanju, ali ne ideja, već dostojanstva.

Problem, međutim, nisu samo oni. Problem je i publika koja aplaudira. Ili šuti. Ili kaže: “Ma pusti, uvijek je bilo tako.” Upravo tu počinje oduzimanje slobode, ne dekretima, nego navikavanjem. Kada ljudi prestanu očekivati smisao, počnu prihvatati besmisao kao normalno stanje.

Loši vođe ne opstaju zato što su pametni, već zato što računaju na umor naroda. Na zasićenost. Na to da će se ozbiljna pitanja utopiti u trivijalnim raspravama, a istina zamijeniti galamom. Dok se oni nadmeću ko će glasnije pričati o lopatama, grad ostaje bez riječi, bez ideje i bez smjera.

Mudrost naroda ne mjeri se time koliko puta izađe na izbore, već koliko puta odbije da mu se vrijeđa inteligencija. Onog trenutka kada prestanemo pristajati na to da nas vode ljudi bez znanja, bez stida i bez vizije, tada počinje stvarna sloboda.

Do tada, pitanje Eleanor Roosevelt ostaje otvoreno. Ne kao filozofska dilema, nego kao ogledalo. Loše vođe nisu uzrok propadanja, oni su njegov simptom, koji traje onoliko dugo koliko ga društvo odbija liječiti.