Stranka nezavisnih socijaldemokrata čiji je državni ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa član, kampanju za prijevremene predsjedničke izbore provela je agresivnim bacanjem mržnje u oči glasača. Uzmemo li Centralnu izbornu komisiju kao relevantan faktor izbornih procesa, što je veoma diskutabilno, što zbog njenih članova, što zbog mnoštva neregularnosti koje su im, namjerno ili slučajno promakle, ispostaviće se da je glasove najlakše pokupiti (ili pokupovati) mržnjom.

Iako rezultati prošlonedeljnih izbora idalje nisu u potpunosti potvrđeni, nije za očekivati da će se saldo glasova značajnije promijeniti.

Ni tokom prethodnih izbornih ciklusa brojanje glasova koji su pristigli naknadno niije presudilo pobjednika izbora.
Miloradu Dodiku i njegovoj bulumenti ostaje još oko sedam dana da blago strahuju, a opoziciji isto toliko da se uzaludno nada.

1 Srbin = 100 Muslimana:

Matematika šovinizma je stabilna konstanta. Ništa se u računicama obernacionalista nije promijenilo od 90ih.

Idalje prema fašističkom kursu Srbi koštaju više od ostalih naroda, a omjer 1:100 primjenjuje se u odnosu prema Bošnjacima.

Prije tačno 30 godina ovu formulu široj javnosti obznanio je Aleksandar Vučić.



Tada mlađani radikal i Šešeljev dežurni nosač gajbi, a danas predsjednik Srbije.

Nakon što je pacifistički prošetao Palama, kako on tvrdi bez puške ili snajpera u ruci, vratio se u Beograd. Slike razrušenog grada i smrad pepela devastirane civilizacije pomogli su mu da u Narodnoj skupštini SR Jugoslavije, konstatuje sljedeće:

Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana.

Upitno je da li je termin musliman tada, u Vučićevoj glavi bio napisan malim M ili velikim M, ali to je manje bitno, osim za one sa obe strane drine koji bi vjersku etiketu zalijepili kompletnoj naciji.

Takve deklaracije, radi lakšeg obračuna vrijednosti redovno stavlja i Milorad Dodik, a klika njegovih samouslužnih kmetova željno iščekuje dozvolu za napad.

Bošnjak se u terminologiji obračuna koristi višekratno, po potrebi. Izdanci viteške krvi srpskih junaka iz korica izsuču Bošnjake kada god treba oplesti po nekvalitetnim Srbima ili krvoločnim mudžahedinima sa obronaka Sarajeva.

Jedan takav vitez vogošćanskog soja je i Staša Košarac. Rođeni Sarajlija odlučio je da, u borbi protiv Branka Blanuše, iskoristi svoj najbolji adut - Bošnjake.
Košarac je na zvaničnom X nalogu napisao sljedeće:



Očito za Blanušu glas čovjeka, građanina, bez obzira na etničko opredjeljenje vrijedi jednako. Sramota! Kako jedan čestit Srbin može da izjavi takvo što?!
Ipak, pravi Srbi, Srbi po mjeri SNSD-a, a takav je i sam Košarac, znaju stvarnu matematiku.

Prema formuli Staše Košarca, ako i mene i njega služi osnovna matematika glasovi boraca Vojske Republike Srpske trebali bi da vrijede više.

Tako bi recimo relacija 1 čovjek 1 glas izgubila smisao, jer su za Košarca veterani nadljudi, znači 1 čovjek 1 glas, 1 borac 20, 50, 100 ili koliko god glasova treba SNSD-u. Mogao bi onda jedan borac da glasa umjesto svih Srba, pa bi tako automatski pobijedio SNSD.

Možda ova formula i nije potpuno besmislena, jer ne zaboravimo da je Košarac aktuelni ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa. Na mudro iksanje takvog stručnjaka uvijek treba obratiti pažnju.


Branko Blanuša je sa druge strane, barem u očima SNSD-a i digitronu malog Staše, nepravi Srbin, Srbin bez pedigrea, Srbin vrijedan koliko i musliman, što je svakako manje, još ako mu pridodamo i članstvo u opozicionoj stranci, postaje upitno da li je Branko Blanuša uopše Srbin?

Dvostruka Pirova pobjeda:

Prijevremeni izbori u Republici Srpskoj dobili su i više pažnje nego što zaslužuju, ali sa tim se ne bi složila opozicija, jer su u slučaju pobjede svog kandidata očekivali radikalne promjene.

Sudbonosnost ovih izbora pobija i statistika izlaznosti od svega
35, 7% što je isuviše malo za bilo kakvu realnu promjenu.
Taj procemat dovoljno govori o nivou zainteresovanosti stanovništva za ishod političkog djelovanja.

Siniša Karan jeste trenutni pobijednik, mnogo više voljom stranačkog šefa nego li voljom naroda, ali nije predsjednik, barem ne de facto.
Konce njegovog predsjedavanja entitetom vući će Milorad Dodik i namješteni savjetnici.
Ni pobjeda Branka Blanuše ne bi bila njegova pobjeda, već pobjeda ogorčenosti stanovništva koje je iznova glasalo protiv, a ne za.
Ni njegovo predsjedavanje ne bi bilo autonomno, jer bi se oko Blanuše sjatila kamara opozicionih pametologa svih vrsta, a gdje je puno baba kilava su djeca.
Stanivuković bi mu govorio kako treba više da se slika i snima, Vukanović bi mu držao lekcije govorništva, a članovi SDS-a bi sve to gledali nemoćni da sopstvenu stranku pretvore u vladajuću.

Milorad Dodik će, sa ili bez Karana i Blanuše ostati predsjednik.

Podsjećanja radi ili zlu ne trebalo:

Kada bismo birali šta nam kraće traje: pamet, pamćenje ili seks, ovo potonje bi trajalo najduže, a pamet i pamćenje bi se idalje nadmetali oko svoje kratkotrajnosti.

Stoga ne treba zaboraviti sljedeće:

Borci vojske koju Košarac navodno brani počinili su genocid, ali i mnoge druge ratne zločine.
Bošnjaci čine 15% stanovništa Republike Srpske i bez obzira na izbore tih 15% znači mnogo. Istk ti Bošnjaci, Blanušini ili Košarčevi jesu masovno glasali protiv Dodika, ali ta činjenica više govori o Srbima.
Teško je odati se utisku da Srbi, uprkos svim zlodjelima SNSD-a, žele bilo kakvu promjenu.
Opozicija ne bi imala kapacitet da upravlja entotetom, a uz to predsjednik entiteta predstavlja protokolarnu, simboličnu funkciju, osim ako niste Milorad Dodik.


Imamo godinu dana da sačuvamo pamćenje i možda zeru pameti, a do tada nastavimo da se prebrojavamo, jer svakako nas je sve manje.