Godišnji skup na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji (MSC) 2026. bio je u centru pažnje javnosti, medija i političkih lidera širom svijeta. Sa fokusom na savremene sukobe, sigurnosne prijetnje i krize, konferencija je otkrila suprotstavljene vizije Zapada.
Minhenska sigurnosna konferencija (MSC) 2026., održana je od 13. do 15. februara, pod sloganom ''Under Destruction''. U fokusu razgovora i govora bili su trenutno vođeni konflikti, sigurnosne prijetnje i krize. Također, govori visokih zvaničnika su razotkrili različitosti u političkim i sigurnosnim vizijama Zapadnih sila, prije svega Sjedinjenih Američkih Država i Europske Unije. Naime, dok je državni sekretar SAD-a, Marco Rubio, u umjereno-kritičkom tonu kazao da je Europi potrebna reforma i pozvao na zajedničko djelovanje u spašavanju zajedničke Zapdne civilizacije, visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, Kaja Kallas sugerisala je da Europu ne treba spašavati.
Postoji nekoliko značajnih poruka prenesenih tokom govora, konferencija i diskusija koje su izazvale uzbunu unutar EU. Tokom MSC prošle godine, J.D. Vance je žestoko kritikovao Europsku Uniju tvrdeći da je sigurnost bloka ugrožena zbog unutrašnjih prijetnji, a ne vanjskih faktora, poput Kine i Rusije. Ove godine, ipak, Rubio je bio odmjereniji, ali je i dalje izjavio da SAD-u nije u interesu da kontroliše '' kontrolisano propadanje Zapada'', te da očekuju da se Europa suoči sa svojim problemima. Ovakva izjava bila je neka vrsta signala da je EU u kolapsu zbog pogrešno formiranih i implementiranih unutrašnjih i vanjskih politika. Međutim, u govoru američkog predstavnika Europi je poslana jasna poruka da su SAD i dalje njihovi partneri, što je itekako značajno za sigurnost Europske Unije koja očigledno nije spremna samostalno braniti svoje teritorije, posebno bez podrške SAD-a. To se, primjera radi, pokazalo tokom ruskih prijetnji Baltiku ali je dodatno potvrđeno nakon američkih prijetnji Grenlandu. U ovom posljednjem slučaju, EU se našla u kompleksnoj situaciji organizaciji samostalne teritorijalne odbrane od prijetnji njenog vojnog i sigurnosnog partnera.
Tvrdnje o padu međunarodnog poretka došle su i od jednog od lidera iz EU. Njemački kancelar Friedrich Merz je sa izuzetnom samouvjerenošću izjavio da globalni poredak na kojem je EU osnovana, na koji se navikla i prema kojem je prilagodila svoje funkcionisanje, više ne postoji. Merz je kao ključne faktore koji trajno mijenjaju geopolitičke uloge naveo rusku invaziju na Ukrajinu, nepoštene trgovinske prakse i ekonomski bijes Kine, te neprijateljstvo SAD-a prema dugogodišnjim partnerima i saveznicima. Ono što je privuklo pažnju u govoru Merza je sugerisao da Europa mora ojačati govoreći u trećem licu, umjesto da koristi 'Mi' budući da je Njemačka vrlo važan dio Unije.
S druge strane, francuski predsjednik Emmanuel Macron govorio je o pristupu "Evropljani za Evropljane" u kontekstu savremenih sigurnosnih, političkih i socio-ekonomskih pitanja. Naglasio je da europske odbrambene strategije moraju biti prilično nezavisne kroz politike donesene u skladu s europskim interesima i preferencama u najkritičnijim sferama, kao što su moderne tehnologije i vještačka inteligencija, vojna industrija i slično. Dakle, Macron se zalagao za europsku nezavisnost kroz zajedničke unutrašnje politike i akcije, za razliku od Merza koji je odavao osjećaj nezavisnosti Njemačke i svake države pojedinačno od EU.
Ukratko, Minhenska sigurnosna konferencija 2026. ostavila je mnogo toga Europskoj Uniji za razmatranje, posebno u vidu strateške zavisnosti i unutrašnje kohezije. Govor predstavnika SAD-a samo su podsjetile da se Europa i dalje uveliko oslanja na Sjedinjene Države za teritorijalnu odbranu. Istovremeno, iskrena priznanja evropskih lidera da je međunarodni poredak, kakvog svijet poznaje decenijama unazad, narušen ojačala su osjećaj da EU više ne može djelovati vođena starim strategijama. Posebno je interesantna novonastala dilema balansiranja nezamjenjive vojne saradnje sa Sjedinjenim Državama i zabrinutosti zbog strateške nepredvidljivosti i različitih interesa. Stoga, realno je očekivati da će EU u skorijoj budućnosti donositi odluke podstaknuta hitnošću ubrzanja odbrambene autonomije i stvarnosti strukturne zavisnosti.
U konačnici, MSC 2026 je kristalizirao rastuću svijest u Europskoj Uniji da mora brzo ojačati vlastite sposobnosti i jedinstvo ako želi da se snađe u već fragmentiranom i neizvjesnom geopolitičkom okruženju.
