Na današnji dan 1996. godine sarajevsko naselje Grbavica vraćeno je u sastav grada. Svega nekoliko kilometara dalje kolone auta, traktora i zaprežnih kola otpočele su svoj put ka teritoriji entiteta Republika Srpska. 30 godina kasnije povratak Grbavice spominje se bez fanfara i slavlja, ali je zato mit o "egzodusu" sarajevskih Srba idalje živ.
Laž koja traje:
Sintagma egzodus Srba iz Sarajeva odnosi se na period od kraja 1995. godine do marta 1996. kada je prema dostupnim, ali ne i vjerodostojnim podacima oko 150 hiljada Srba napustilo glavni grad Bosne i Hercegovine. Jedan dio prognanih, kako uobičavaju da govore čelnici RS-a, ali ga ne zaobilaze ni plaćeni ni ne plaćeni propagandisti, uputio se prema onome što je Dejtonskim sporazumom postalo Istočno Sarajevo, ostatak je prema izbjegličkom refleksu parkirao traktore u Banjaluci, a nekolicina je prešla Drinu i smjestila se u maticu Srbiju. Koliki procenat Srba se vratio u Sarajevo u poslijeratnim godinama nije poznato, a popis iz 2013. godine bilježi nešto više od 13 hiljada Srba sarajevskom kantonu.
Etnički sastav sarajevskih naselja iz 1991. godine.
Svaka laž, kao i svaka istina ima svoje perspektive i obavezne višeslojnosti. Ove osobine nisu zaobišle ni pseudoistorijski mit o masovnom protjerivanju Srba iz Sarajeva krajem rata. Mržnja prema glavnom gradu rasla je eksponencijalno prateći razvoj pomenute mitologije. Uprkos tome u prestonicu se na dnevnom nivou sjate hiljade Srba iz RS-a, ponajviše zbog poslovnih prilika, jer Sarajevo je ipak Sarajevo, čak i ako ste kvaziprognani Srbin.
Na mitu o stradanju svojih braće i sestara, sapatnika koji su noseći kuhinjske setove, regale, kauče, pa čak i mrtve bježali pred najezdom krvoločnih muždahedina, mnogi autohtoni, sarajevski Srbi koji prije rata nisu ni znali da su to što navodno jesu, izgradili su poslijeratne karijere.
Među njima se ponajviše ističu Nele Karajlić i Momo Kapor, ali je svakako najznačajniji i najuspješniji primjerak poslijeratne evolucije u stanje Srbina - Emir (Nemanja) Kusturica.
Naklapajući o strahotama prvih dana rata i bošnjakizaciji (čije je odvijanje činjenica) stvorili su romane, filmove, kolumne, tone tomova o gradu koji ih je otjerao. Koliko je Sarajevo omraženo među srpskom populacijom govori i činjenica da mu nisu daleko umakli, pa ga tako idalje promatraju sa brda ili preko Dobrinje i Ilidže.
19. mart kada je Grbavica vraćena svom Sarajevu i za jedne i za druge je okonačanje stradanja. Oni koji sa akreditacijom političkih predstavnika uzimaju riječ kada se pomene egzodus ne pominju zločine koje su u, oko i iznad Sarajeva počinjeni u ime srpstva, ali ne i u ime svih Srba.
Poziv Srbima da se vrate na oslobođenu teritoriju.
Tako su Veselin Vlahović i Slavko Aleksić postali i ostali heroji, ali ne i jedni od glavnih krivaca za položaj sarajevskih Srba nakon 21. novembra 1995. godine.
Šta je Sarajevo bez Srba?
Hamdija Kreševljaković, tačnije njegova ulica ranije je nosila naziv po vojvodi Stepi Stepanoviću. Bez obzira kakve je sve sporedne, nerijetko i zločinačke uloge odigrala srpska vojska tokom i nakon Prvog svjetskog rata, nemoguće je obrisati uticaj kulture i tradicije komoletnog jednog naroda iz kolektivnog identiteta grada.
Osim naravno ako taj grad nije Banjaluka, mada je i praksa prolongiranog, postratnog etničkog čišćenja jalova u određenim segmentima.
Sarajevu trebaju Srbi, kao što i Srbima treba Sarajevo. Sada možda i više nego ikada, kada se između glavnog grada i drugih dijelova države stvara sve veći razdor.
Sarajevo nije srpsko, kao što nikada i nije bilo, ali jednako tako nije ni bošnjačko, a ni hrvatsko, barem ne isključivo, ponajviše je možda sandžačko, arapsko ili tursko, no to je već domen ekonomske moći određenih segmenata njegovog stanovništva.
MI i MItovi:
Ivan Čolović, univerzitetski profesor iz Beograda i stručnjak u oblasti političke antropologije već decenijama proučava tradiciju kako političkih, tako i mitova iz svakodnevnog života na području rahmetli Jugoslavije. Akcenat u svom radu stavlja na kultivisane, fabrikovane laži kojima samoproglašeni ili odabrani voždovi sersbski zavaravaju sopstveni narod.
Tokom diskusije u Kući ljudskih prava u Banjaluci 10. marta ove godine na veoma jednostavan način objasnio je potrebu za mitovima:
Mitovi su svakako laži. U njih biramo da vjerujemo ili ne vjerujemo, ali oni su ponajviše, nasušno potrebni političkim elitama.
Na toj osnovi može se objasniti i krvava, sarajevska bajka o egzodusu Srba. Tadašnjoj vlasti Radovana Karadžića i njegovim nasljednicima iz SDS-a trebala dimna zavjesa iza koje bi mogli da sakriju svoje ratne zločine, a da ispod skuta provuku otvoren poziv Srbima da napuste glavni grad.
30 godina kasnije karadžićevski mit idalje živi, možda i življe nego li te zime ne prelazu iz rata u mir. Milorad Dodik i njegovi kadrovici u nedostatku bilo kakve ideologije osim mržnje, bacaju prašinu u oči biračkom tijelu, a najkrupnije zere prašine sadrže učestalu islamofobiju. U prevodu: Bjež'te Srbi iz Saraj'va.
Istovremeno, režim manjeg entiteta ignoriše činjenično stanje prema kojem Srbi u nedostatku radnih mjesta, te zbog malih primanja i sve većih cijena redovno traže i prihvataju poslove na području FBiH, dok sa druge strane sve više Bošnjaka kupuje nekretnine u RS-u i to gle čuda, baš u Istočnom Sarajevu.
Da li je zid između dva Sarajeva koji Nadrealisti spominju netom pred početak rata bio nečija isnstrukcija, intuicija ili puka slučajnost vjerovatno nikada nećemo saznati, ali zidovi zimeđu ljudi i gradova mogu opstati samo ukoliko mržnja nadvlada i ovo malo ljudskosti što nam je ostalo.
