Danas je gotovo nemoguće proći ulicom ili otvoriti neki portal, a ne sudariti se sa nekim sloganom o mladima. Oni su ako je vjerovati zvaničnim strategijama i predizbornim parolama „naša najveća snaga“ i „imperativ napretka“. No, kada se ugase kamere i sklope promotivne brošure, ostaje onaj mučni osjećaj da je ta afirmacija samo pažljivo režirana predstava za javnost. U toj predstavi mladi nisu akteri, ni aktivni subjekti, već samo puki dekor.
Stvarna politička praksa iza zatvorenih vrata otkriva sasvim drugačiju logiku. Onog trenutka kada mladi čovjek iskorači iz uloge pasivnog posmatrača i postavi pitanje koje nije u scenariju, on prestaje biti „nada budućnosti“ i postaje strukturalni problem koji treba disciplinovati. Entuzijazam se shvata kao smetnja, radoznalost kao drskost, a svako neslaganje sa okoštalim političkim strukturama kao jasan znak nezrelosti. Ponižavajuće je posmatrati taj jaz između proklamovanog i proživljenog jer on više ne vrijeđa samo inteligenciju, već i osnovno ljudsko dostojanstvo. Najteži trenutak za svakog mladog čovjeka koji je vjerovao u društvenu promjenu dolazi onda kada shvati da su obećanja u koja je ulagao nadu bila tek puka performansa. To tiho razočaranje nastaje onda kada postane jasno da sistem ne traži vaše mišljenje, već vašu potvrdu postojećeg poretka.
Najopasniji aspekt ove stvarnosti proizašao je iz negativnog političkog nasljeđa, koje korupciju u potpunosti normalizuje kao normu. Ona odavno više nije incident ona je postala naš ambijent. Poput vlage u staroj zgradi, ona se uvlači u svaku pukotinu, strpljivo natapa temelje i prožima zidove društva sve dok cijela struktura ne postane zastrašujuće krhka. U takvom okruženju mladi se ne uvode u svijet ideja, već u sistem gdje su kupovina glasova, nepotizam i klijentelizam tek eufemizmi koji pretvaraju moralni pad u društveni uspon. Ne uči ih se kako da mijenjaju sistem, već kako da mu se prilagode i u toj mutnoj vodi prežive.
Tako dobijamo generacijski prenos poraza jer dok su „djeci sistema“ vrata poluotvorena i prije nego što na njih zakucaju, oni koji politiku shvataju drugačije bivaju sistemski istisnuti. Emocionalno iscrpljeni i pretvoreni u pasivne posmatrače počinju vjerovati u najopasniju nametnutu laž – da je mrak u kojem žive jedina svjetlost koja im je dostupna. To više nije samo loša politička praksa, to je duboki kulturološki lom. Kada se decenijama šalje poruka da je autonomija nepoželjna, ne guši se samo politička participacija, već i sama suština građanstva – aktivna odgovornost, društvena imaginacija i pravo da se ukaže na nepravdu.
Vrijeme je da politika prestane biti privatni feud zatvorenih političkih kasta i interesnih grupa. Građanski koncept države ne smije ostati samo slovo na papiru ili prigodna fraza u govorima, ono mora postati živa praksa solidarnosti i otvorenog dijaloga, jedina stvarna brana strahu i korupciji koja nas izjeda. Mladi danas moraju raskinuti sa naslijeđenim ograničenjima i ogorčenje pretvoriti u inicijativu. Prostor za zajedničko djelovanje i kolektivnu transformaciju neće otvoriti oni koji od trenutnog stanja profitiraju. Taj prostor moraju oblikovati oni koji dolaze, vodeći se novom građanskom odgovornošću, ličnim integritetom i beskompromisnom brigom za javno dobro.
Pravda i jednake prilike nisu apstraktni pojmovi koje treba čekati. To su stubovi na kojima jedno društvo ili stoji ili bez njih pada. Tek kada se politika vrati u ruke građana, a kritičnost prestane biti tretirana kao anomalija, moći ćemo reći da više nismo samo nijemi posmatrači sopstvenog propadanja, već arhitekte sopstvene budućnosti. Jer biti građanin nije samo titula, to je obaveza i čin otpora protiv pasivnosti. Na kraju, nije presudno koju partijsku knjižicu imate, već šta nosite u sebi kao trajnu odliku vlastitog karaktera i koliko ste spremni da tu kičmu na nepravdu uspravite. Jer društva ne propadaju zbog manjka programa ili zakona, već zbog manjka karaktera.