Veliki pozdrav dragi čitaoci, javlja se vaš najdraži kolumnista jugoistočnog interneta Frenkoza. Tema današnjeg teksta je nedavna posjeta njemačke ministrice vanjskih poslova Analene Bearbook sirijskom predsjedniku Muhamedu al-Jolaniju i njihovo nerukovanje na prijemu.

Nije dugo trebalo njemačkim medijima da od susreta naprave skandal, Sirijce predstave kao nazadne šoviniste i konzervativne primitivce, a zapadnjački mentalitet i način života superiornim. Slične članke smo mogli čitati i za vrijeme svjetskog prvenstva u Kataru kada je fudbalerima bilo zabranjeno nošenje kapitenske trake sa duginim bojama, i kada je nastala poznata fotografija njemačke reprezentacije na kojoj su protestvovali sa rukom preko usta; gest koji je trebao da ukaže na cenzuru i nepoštivanje ljudskih prava. Ono što reprezentacjia Njemačke i ministrica Bearbook imaju zajedničko je da su obje njihove posjete arapskim državama bile kratke.

Zašto zapadnim medijima nerukovanje muškarca i žene predstavlja problem, i odakle im pravo da drže lekcije arapskim političarima u njihovom domu? Ja, dok sam živio na zapadu, sam svakodnevno morao da slušam kako treba da se integrišem! Kako trebam da naučim jezik države u kojoj živim, poštujem njihove zakone i običaje! I tako sam i postupao. Ali izgleda da to isto ne važi za Evropljane kada putuju po Bliskom istoku, Aziji ili Africi. Oni bi da sa sobom donesu svoje običaje i tradiciju, i da to nametnu domaćinima. Pogledajmo samo koliko stranih diplomata godinama živi i radi u BiH, a da nisu naučili osnove našeg jezika. Šta bi s intergracijom?

Da li će mediji napraviti isti skandal sutra kada njemačka ministrica posjeti Japan, pa i tamo ne dobije pruženu ruku nego naklon? Da li će biti skandal kada se ministrica sastane sa jevrejskom zajednicom u Jerusalemu, pa joj isti ne pruže ruku? Kakvi bi bili naslovi da je na čelu jedne muslimanske države pokrivena žena, kao što je bila Benazir Bhutto, a gost zapadni diplomata koji također ne bude pozdravljen rukovanjem?

Zanimljivo je kako popularna „my body my choice“ i „no consent“ važi samo za feministkinje i transrodne osobe. Što bi rekao američki senator Lindsey Graham kada su ga pitali da prokomentariše nalog za hapšenje Netayahua, “Nismo mi Haaški sud osnovali kako bi sudio Evropljanima i Amerikancima”. Tako je! Haag je tu za crnce, Balkance, istočno evropejce, arape i ostale države koje smatraju nazadnim. Na sličan način se primjenjuju i zapadnjački standardi: naša domovina naša pravila, vaša domovina opet naša pravila.

Kolonizacija se danas ne izvršava vojnim osvajanjem kao nekada u Africi. Danas su glavno oružje kultura i mediji. Manje krvavo ali itekako efikasno. Pogledajmo samo našu djecu koja prije nauče pričati engleski nego maternji. Oni su “amerikanizarini” a da nisu nikad zakoračili u tu zemlju.

Svijet srasta i svi smo bliži jedni drugima. Običaji koji su bili strani u Zapadu samo par decenija unazad danas više nisu, i obrnuto. Mladi Nijemci piju turski čaj i puše šišu, a djeca na istoku jedu hamburgere, oblače i ponašaju se kao Evropejci. Moja integracija je bila uspješna baš zbog mog odgoja koji je nalagao da poštujem domaćine i njihova pravila. A bezobrazluk se oslikava u nedostatku poštovanja prema domaćinu. Nemojmo mijenjati naše običaje kako bi se dodvorili ljudima koji nas ionako ne vole. Moj dom, moja pravila, a u mojoj kući skidaš obuću unutra.