Moje ime je Marko. Upoznali smo se u decembru. Tada su me moj tata Igor i moja mama Gorica za rođendan vodili u Ono Tamo Sarajevo. Idalje ne znam zašto taj grad zovu baš tako, ali sam siguran da je to bio moj najbolji rođendan u životu.

Na polugodištu trećeg razreda prošao sam odličnim uspjehom. Mama je, vidjevši knjižicu rekla:

Bravo Maki sine, ako ovako nastaviš možda ipak nećemo morati da ti kupimo fakultet.

Bio sam ponosan, ali pomalo zbunjen. Zašto mi možda neće kupiti fakulete? Ja hoću da mi ga kupe. Tada je na podijeli knjižica pričao sa učiteljicom o mojim ocjenama. Učiteljica Sanja i on su u tom nečemu što se zove Stranka. Tata najviše voli kada u septemrbu ide od kuće do kuće, kao Deda Mraz, dijeli bijele koverte i upisuje imena na papir. On i njegova braća iz Stranke tome se mnogo raduju. Zato mi tata uvijek govori:

Kada porasteš sine i tebe će tata voditi u tradicionalnu predizbornu kupovinu glasova.

Kasnije mi je objasnio kako se radi o jednom od najdugovječnijih običaja starosrpske demokratije, kao što su recimo i pijukanje ili sječenje badnjaka.

Za moje petice u školi mogu najviše da zahvalim mojoj učiteljici Sanji. Ona svaki čas započinje svojom slavnom uzrečicom:

Za mene Dodik nije Tito, za mene je Dodik bog!

Moji omiljeni školski predmeti su: ugroženost i odbrana, velikosrpski jezik, priroda i društvo Srpskog sveta, te osnove negiranja genocida. Upravo zato što imam odličan uspjeh, mama se dogovorila sa bakom Snježom da me danas vodi na paradu.

Danas je 9.januar. Najradosniji od svih najradosnijih srpskih praznika. Osim toga što je najradosniji od najradosnijih, 9.januar je i najneustavniji srpski praznik. Nije mi baš jasno šta to znači, ali sam siguran da ne posjedujemo manje ustavan praznik od ovog.

Najviše se radujem što ću ponovo vidjeti njega - Dodika. Već sam vam to objasnio. On je mitsko, dobroćudno stvorenje iz laktaške doline, koje živi u tvrđavi od kamena. Svojim pjevanjem on ohrabruje i opija narod. On je naš vazduh i naša hrana. Naše sve. Voze ga crne, blindirane kočije, a poznat je po tome što dijeli pare. Nešto kao Robin Hud. Tata mi je rekao da je ON skoro bio bolestan. Od silnih poslastica iz usta naroda želudac mu se prevrnuo. Jadni moj Dodik. Na svu sreću sada mu je bolje i polako se oporavlja. Nadam se da ću ga danas ponovo vidjeti.

Elem, šta sam počeo da pričam?
A da, 9. januar. Baka Snježa i ja prošetaćemo do Trga Krajine kako bismo gledali paradu. Biće to moja prva parada ponosa u životu. I mama i tata će biti tamo. Šetaće zajedno sa svojim kolegama iz tih nekih isntitucija. Tu vam oni rade, mislim kao rade, ne rade, ali se tako kaže. Tamo će biti i sva ostala tatina braća iz Stranke. Mama uvijek govori:

Maki sine, budi kao tata, on je pravi patriJota.

Baka i ja šetamo. Ulice su prlajve i pune granja koje je vjetar polomio, one mi stalno zapinju za patiku. Po trotoaru su idalje razbacane novogodišnje i božićne pivske flaše, a ni snijeg nije skroz očišćen. Baka Snježa se preksrti, pa reče:

Jebem ti Banjaluku!

Stigli smo do trga. Sa lijeve strane ulice je bina na kojoj stoje ljudi u odijelima. Čuje se muzika. Trube i bubnjevi. Baku i mene policajac provodi do prostora za publiku. Stojimo iza željezne ograde i čekamo. Simpatično smo poredani kao ovčice. Izvadio sam svoju džepnu trobojku i počeo da mlatim. Tako je divno biti srpsko čedo!

Na bini ne prepoznajem nikoga osim Miloša. Pričao sam vam o njemu. To je onaj buckasti čiko rumenih obraščića, kojem zajedno sa Dodikom sude u Onom Tamo Sarajevu. Kolona oklopnih vozila i policajaca nadire ka nama. Ljudi oko mene pjevaju i aplaudiraju. I ja počinjem. Sve me to podsjeća na ratne scene iz filmova. Malo je strašno, ali nema veze. Ćelave čike sa puškama i crvenim kapama počinju da pjevaju neku pjesmu. Pjevaju pjesmu o zori koja puca, sivom dimjnaku i belim grudima. Ja ne znam tekst, tako da otvaram usta u ritmu. Baka plače i spominje pokojnog dedu:

E moj Radenko, za šta si ti ginuo...

Prolaze mama i tata. Mašem im, ali me ne vide. I oni mlate svojim zastavicama. Kovitlac trobojkica nadasve je harmoničan. Idalje nigdje ne vidim Dodika. Pitam baku zašto ON nije ovdje. Ona mi reče:

Nema veze luče babino, pa tu je izaslanik predsjednika Republike Srpske. Čika Radovan Višković.

Čika Radovan Višković. Čika Radovan. Negdje sam već čuo to ime, ali ne u kombinaciji sa tim prezimenom. Zagledao sam se u ljude na bini. Idalje ne vidim njega. Očima šaram po gomili. Nazirem poznato lice. To je moja učiteljica Sanja. Mašem i njoj, ali me ni ona ne vidi.

Sve je tako divno, tako bajkovito. Samo NjEGA nema. Počinjem da plačem. Hoću svog Dodika!

Baka me hvata za ruku. Spuštam svoju zastavicu, izlazimo iz reda i krećemo kući. Dok mi slinavom maramicom briše suze, baka govori:

Neka Maki, dobro je. Biće još Dodika i parada. 'Ajmo kući polako, svakako smo se smrzli ko' govna u prtini.

Tako je prošla moja prva parada ponosa. Moj rođendan je ipak bio bolji od republikinog.