Postoji jedna računica koja se ne smije zaboraviti. Ona nije politička, nije stranačka i ne trpi interpretacije. Ona je matematička, hladna i brutalna u svojoj jasnoći.

Čovjek koji je četiri godine ležao u blatnom rovu Krajine, koji je 24 sata dnevno, 30 dana u mjesecu, gledao smrt u oči kako bi sačuvao ono što danas zovemo Unsko-sanskim kantonom – taj čovjek prima 9,00 konvertibilnih maraka po mjesecu provedenom u ratu.

(Ne)Čovjek koji jednom mjesečno sjedi u toploj sali Skupštine USK, maksimalno osam sati, glasa o odlukama koje najčešće ne mijenjaju ništa bitno u životima građana – taj čovjek kući nosi i do 4.765 konvertibilnih maraka svaki mjesec.
Neka to svako pročita još jednom.

Anatomija jedne povlastice

Skupštinu Unsko-sanskog kantona čine zastupnici koji dolaze u dvije kategorije – oni koji to rade profesionalno i oni koji to rade kao dopunsku funkciju, tzv. paušalci. Razlika u primanjima postoji, ali je relativna, jer su i jedni i drugi daleko iznad svakog moralnog praga koji bi se mogao braniti pred borcima koji su im tu funkciju krvlju platili.

Profesionalni zastupnik prima osnovnu mjesečnu plaću od 4.360,36 KM. Na to se nadovezuje paušal za dolazak na sjednicu u iznosu od 180 KM, te naknada za rad u skupštinskim komisijama između 180 i 225 KM. Ukupno, dakle, između 4.720 i 4.765 KM – i to za jedan radni dan u mjesecu koji ne prelazi osam sati aktivnog zasjedanja.

Zastupnik paušalac prima nešto manje – osnovnu naknadu od 2.115,00 KM, plus isti paušal za dolazak od 180 KM, plus komisijsku naknadu od 180 do 225 KM. Zbrojeno: između 2.475 i 2.520 KM – i to kao dopunska zarada uz redovnu plaću na matičnom radnom mjestu.

Paušal za dolazak na sjednicu posebno je vrijedan pažnje. Zastupnik dobiva novac samo za to što se pojavio. Za dolazak. Za fizičku prisutnost u prostoru. Borci 5. korpusa nisu dobivali paušal za dolazak na ratište. Nitko im nije platio put do rovova. Nitko ih nije nagradio što su se pojavili na prvoj liniji odbrane.

9,00 KM – cijena slobode po kantonalnom tarifniku

S druge strane ove jednačine stoje borci 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Nije riječ o svima koji su nosili uniformu – jer ni sama država nije bila dovoljno pravedna da jednako tretira sve koji su branili nju. Ali oni koji primaju naknadu, primaju je po stopi od 9,00 KM po svakom ratnom mjesecu.

Nije 9,00 KM dnevno. Nije 9,00 KM sedmično. To je 9,00 KM za cijeli jedan mjesec provedene u ratu.

Za čovjeka koji je u rovovima proveo, recimo, 44 ratna mjeseca – što nije nikakva iznimka u USK, gdje je rat zvanično trajao od 15. aprila 1992. do 14. decembra 1995. – ukupna naknada iznosi svega 396 KM. Ne godišnje. Ukupno. Jednokratno ili u ratama. Za gotovo četiri godine gledanja u smrt.

Borci 5. korpusa nisu imali radno vrijeme od osam sati. Nisu imali komisije s naknadama, nisu imali paušale za dolazak na bojišnicu. Rat se nije vodio od devet do pet. Rovovi se nisu grijali između sjednica. Nije postojalo slobodno pucanje za vikend.

Skupština koja zasjeda jedanput, a plata teče svaki dan

Ono što posebno provocira jest struktura rada skupštinskog zastupnika u USK. Skupština se po pravilu sastaje jedanput mjesečno. Ukupno aktivnog rada – u najboljoj volji i najduljoj sjednici – ne prelazi osam sati. To znači da profesionalni zastupnik zarađuje više od 4.300 KM u danima kada uopće ne dolazi na posao.

Plaća teče. Paušal čeka. Komisija nagrađuje.

A borac koji je tu plaću, taj paušal i tu komisiju svojom krvlju zaslužio – broji kilometre do socijalne službe ili se pita hoće li mu stići lijek do kraja mjeseca.

Nije ovo poziv na klasnu mržnju. Nije ovo ni napad na institucije kao takve. Skupština mora funkcionirati, zastupnici moraju biti plaćeni. Ali proporcija – ta elementarna kategorija pravičnosti – ovdje je odavno izgubljena.

Moralna računica bez stranačke boje

Svaki odgovorni novinar dužan je naglasiti: ovo nije problem jedne stranke. Ovo je sustavni problem koji opstaje bez obzira na to tko sjedi u Skupštini USK, kojim bojama mašu pred izbore i kakvim se rječnikom odlikuju prema braniteljima u predizbornim kampanjama.

Jer upravo to je možda najtužniji dio priče. Svake četiri godine, bez izuzetka, partijski kampovi preplavljuju USK porukama o dugu prema borcima, o poštovanju žrtve, o svetosti odbrane domovine. Transparenti, govori, vijenci, suze. A iza te slike – ista matematika, ista nejednakost, isti tarifnik.

Borci nisu naivni. Oni znaju čitati platne liste. Znaju što znači 9,00 KM. Znaju što znači 4.360 KM.

Dvije klase djece u istom kantonu

Postoji još jedna dimenzija ove priče koja se rijetko izgovara naglas, a koja možda najdublje govori o tome kakvo društvo gradimo na temeljima koje su borci 5. korpusa natopili krvlju. To je dimenzija nasljeđa – ne onog historijskog, nego onog svakodnevnog, koje se mjeri u prilikama, studijskim mjestima i radnim ugovorima.

U Unsko-sanskom kantonu odrastaju dvije klase djece. Jedni odrastaju u domovima gdje mjesečna primanja ne padaju ispod 4.700 KM. Gdje se o fakultetu ne razgovara kao o pitanju može li se to priuštiti, nego samo gdje i šta. Gdje su poznanstva, telefoni i stranački indeksi dio kućnog inventara koji se prenosi s koljena na koljeno. Djeca zastupnika odrastaju s mrežom koja im prethodi – mrežom izgrađenom na funkcijama, sjednicama i komisijama čiji su paušali plaćali školarine, ljetovanja i prve korake u karijeri.

Drugi odrastaju u domovima gdje boračka naknada od 9,00 KM po ratnom mjesecu nije historijska apstrakcija, nego stvarnost koja se osjeća na kraju svakog mjeseca. Gdje otac ili djed koji je proveo 44 mjeseca u rovu nije uspio pretvoriti tu žrtvu u ništa materijalno prenosivo. Gdje se o fakultetu razgovara s kalkulatorom u ruci, a stipendija za dijete borca – ako je uopće dostupna – često ovisi o tome koliko si blizak pravoj stranci, pravom šalteru, pravom čovjeku.

Stipendije: pravo na papiru, privilegija u praksi

Unsko-sansko zakonodavstvo formalno prepoznaje djecu boraca kao kategoriju koja zaslužuje posebnu zaštitu i podršku u obrazovanju. Kanton je dužan osigurati stipendije i olakšice. No između onoga što zakon propisuje i onoga što dijete borca iz Cazina, Bosanske Krupe ili Sanskog Mosta stvarno dobije – zjapi provalija poznata svakome ko je ikad pokušao navigirati tim sistemom.

Djeca zastupnika taj sistem ne trebaju navigirati. Oni ga nasljeđuju.

Zapošljavanje: gdje završavaju diplome

Kada dijete zastupnika završi fakultet, lanac je kratak i poznat. Javna uprava, javna preduzeća, kantonalne institucije – sve to funkcionira po logici koja se ne uči ni na jednom predmetu, ali se zna bolje od bilo čega. Zna se ko treba nazvati, zna se čije ime treba spomenuti, zna se na koji stranački ogranak treba biti učlanjen.

Kada dijete borca 5. korpusa završi fakultet u USK-u – ako ga je uopće završilo, jer mnogi odlaze ili odustaju – suočava se s tržištem rada koje nagrađuje ne znanje i trud, nego upravo tu mrežu koja se gradi godinama iz tople skupštinske sale. Otac koji je rat proveo u rovu nije ostavio iza sebe ni stranačku knjižicu, ni telefonski imenik podobnih, ni ime koje otvara vrata.

Nasljeđe koje se ne može kupiti za 9,00 KM

Ono što je možda najteže prihvatiti jest da ekonomska nejednakost između zastupnika i boraca nije samo lična – ona je generacijska. Ona se reproducira. Dok zastupnik gradi kapital, vidljivi i nevidljivi, koji će njegovu djetetu otvoriti vrata koja bi inače ostala zatvorena – dijete borca nasljeđuje ponos bez poluge, žrtvu bez dividende i historiju bez premije.

Borac je dao sve što je imao da bi izgradio kanton. Kanton je potom izgradio sistem koji tu žrtvu ne prepoznaje kao kapital vrijedan nasljeđivanja.

I tako, gotovo tri decenije nakon što je rat završen, pitanje s kojim se suočavamo nije samo koliko vrijedi ratni mjesec u blatnom rovu. Pitanje je koliko vrijedi budućnost djeteta čiji je otac taj rov iskopao.

Odgovor, prema važećem kantonalnom tarifniku, glasi: manje od budućnosti djeteta koje je za to glasanje naknadno primilo paušal.

Epilog koji zaslužuje odgovor

Zakon se može mijenjati. Naknade se mogu povećati. Volja postoji ili ne postoji – to je jedina istinska razlika između onih koji vladaju i onih koji bi trebali vladati u ime svih.

Zastupnicima Skupštine USK upućujemo stoga jedno jednostavno pitanje, ono koje zaslužuje javan i konkretan odgovor:

Koliko sjednica ste u mandatu inicirali rast naknade braniteljima 5. korpusa? Koliko amandmana ste podnijeli? Koliko ste puta glasali za dignitet čovjeka koji vam je tu fotelju u toploj sali izborili u blatu i krvi?

Glasačka lista je javna. Minute sjednica su javne. Odgovori ne smiju biti skriveni.

Jer dok zastupnik koji je prisustvovao osmosatnoj sjednici odlazi kući s paušalom u džepu, negdje u USK-u postoji veteran koji je preživio gotovo četiri godine rata – od 15. aprila 1992. do 14. decembra 1995. – i koji danas računa može li si priuštiti hranu, obuću i odjeću za djece. Ta računica – ona, konačno, govori sve o prioritetima vlasti koja se zaklinje na zahvalnost, a ispostavlja račune u korist sebe.