U prethodnim objavama platoforma Plenum.ba već je ukazivala na kontinuitet spornih poteza sindikalnog rukovodstva u Unsko-sanskom kantonu. U tekstu „Sindikati u prosvjeti zadovoljeni mrvicama dok zastupnici u Skupštini USK nastavljaju uživati u enormnim povećanjima“ problematiziran je nesrazmjer između skromnih povećanja za radnike i značajnih benefita za političke funkcionere.

U tekstu „Prilozi – izdaja u sindikatima: Koordinacioni odbor prodao uposlenike za 4 posto“ otvoreno je pitanje stvarne vrijednosti ustupaka koji se predstavljaju kao uspjeh. U tekstu „Sindikat kao provjereni igrač izvršne vlasti u USK – gdje je borba za bolje plaće obrazovnih radnika, gdje je štrajk?“ ukazano je na izostanak stvarnog sindikalnog pritiska, dok je u tekst „Saopćenje Sindikata policije jasno ukazuje na nepravdu, ali rukovodstvo bira politiku mira s vlastima“ dodatno naglašeno izbjegavanje otvorenog konflikta s vlastima.

Najnoviji događaji pokazuju da taj obrazac nije prekinut.

Dana 10. aprila 2026. godine Koordinacioni odbor sindikalnih organizacija službenika i namještenika organa uprave, sudske vlasti i javnih ustanova Unsko-sanskog kantona održao je press konferenciju na kojoj je najavljena protestna šetnja kroz Bihać za 29. april. Učitelji, nastavnici, profesori i policijski službenici trebali su izaći na ulice i poslati jasnu poruku vlastima.

Ta šetnja se nikada nije održala.

Ključni problem leži u redoslijedu događaja. Već 2. aprila – osam dana prije najave protesta – sindikalni lideri iz prosvjete potpisali su izmjene i dopune Kolektivnog ugovora s Vladom Unsko-sanskog kantona. Iako je ta informacija bila dostupna u javnosti, izostalo je njeno jasno povezivanje s kasnijom najavom protesta.

Drugim riječima, dogovor s vlašću postignut je prije nego što je protest uopće najavljen.

Potpisanim sporazumom nisu obuhvaćeni svi zaposlenici. Povećanje minulog rada sa 20 na 24 posto odnosi se prvenstveno na prosvjetne radnike pred penzionisanjem, dok većina zaposlenih ne ostvaruje značajnije benefite. Istovremeno, politički funkcioneri povećali su vlastite plate za 40 posto, što dodatno produbljuje razliku između javnog sektora i nosilaca vlasti.

U takvim okolnostima, najava protesta gubi na uvjerljivosti i više djeluje kao pokušaj očuvanja privida borbe nego kao stvarni oblik sindikalnog pritiska.

Najveću cijenu ovakvog pristupa plaćaju oni koji su u protest povjerovali – učitelji, nastavnici, profesori i policijski službenici.

Nakon “mrvice”, izostanka stvarne borbe i politike kompromisa s vlastima, uslijedila je još jedna epizoda koja dodatno narušava povjerenje: najavljena protestna šetnja nikada nije održana.