Dok Ured za borbu protiv korupcije Kantona Sarajevo javno i bez zadrške objavljuje mjesečna primanja članova Vlade KS (prilog na kraju članka), Unsko-sanski kanton još jednom pokazuje koliko je dubok jaz između formalnog postojanja institucija i njihove stvarne svrhe. Ured za borbu protiv korupcije Unsko-sanskog kantona odbija objaviti mjesečna primanja članova Vlade USK (prilog na kraju članka), iako se radi o informacijama koje su nesporno od javnog interesa i koje se finansiraju isključivo iz budžeta – novcem građana.

Takva odluka ne može se tumačiti kao administrativni previd, tehničko ograničenje ili pravna dilema. Riječ je o svjesnom institucionalnom izboru. Izboru da se javnosti uskrate informacije koje su temelj svake ozbiljne kontrole vlasti.

Javna funkcija ne podrazumijeva pravo na tajnost

Plate nosilaca izvršne vlasti nisu privatna stvar. One su direktna posljedica obavljanja javne funkcije, propisane zakonima i isplaćene iz javnih sredstava. U demokratskim društvima, objavljivanje tih podataka predstavlja minimum političke i institucionalne odgovornosti, a ne izuzetak koji zavisi od dobre volje institucija.

Pozivanje na zaštitu ličnih podataka u ovom kontekstu predstavlja grubu zamjenu teza. Transparentnost trošenja javnog novca nije povreda privatnosti, već osnovni mehanizam kontrole vlasti. Primjer Kantona Sarajevo jasno pokazuje da objavljivanje plata premijera i ministara nije ni zakonski ni tehnički problem. Razlika između ova dva kantona nije u propisima, već u političkoj volji.

Ured koji je odustao od nadzorne uloge

Ured za borbu protiv korupcije USK osnovan je s ciljem da djeluje kao nezavisan korektiv vlasti, institucija koja insistira na odgovornosti, transparentnosti i javnosti rada. Međutim, njegovo postupanje u ovom slučaju pokazuje suprotno. Umjesto da zahtijeva objavljivanje podataka i štiti interes građana, Ured se pozicionirao kao pasivni posmatrač – ili preciznije, kao zaštitni mehanizam izvršne vlasti.

Kada institucija zadužena za borbu protiv korupcije odbija objaviti osnovne informacije o trošenju budžetskog novca, ona time ne ostaje neutralna. Ona aktivno učestvuje u održavanju netransparentnosti. Takva šutnja ima jasnu političku funkciju: štiti one koji odlučuju o javnim sredstvima od javnog uvida i odgovornosti.

Selektivna borba protiv korupcije kao obrazac

Borba protiv korupcije ne može biti selektivna niti simbolična. Ona ne počinje saopćenjima, strategijama i deklarativnim opredjeljenjima, već konkretnim potezima – posebno onda kada su u pitanju najviši nivoi vlasti. Upravo tu, međutim, Ured za borbu protiv korupcije USK sistematski izostaje.

Izostaje javni pritisak, izostaje inicijativa, izostaje jasno institucionalno zauzimanje stava. Umjesto toga, građanima se nude birokratske fraze i proceduralna objašnjenja, dok suština problema ostaje netaknuta. Takav pristup ne predstavlja borbu protiv korupcije, već njenu administrativnu simulaciju.

Simbolika neodgovornosti i pogrešnih prioriteta

Posebnu težinu cijelom slučaju daje i simbolička dimenzija ponašanja rukovodstva Ureda. U trenutku kada se od institucije očekuje jasan i odlučan odgovor na pitanje od ključnog javnog interesa, javnost saznaje za privatna putovanja i boravke, uključujući i sankanje u Kranjskoj Gori u Sloveniji.

Iako niko ne osporava pravo na privatni život, u kontekstu institucionalne šutnje i izostanka rezultata, ovakvi potezi dodatno pojačavaju percepciju otuđenosti institucije od građana. U društvu s ozbiljno narušenim povjerenjem u vlast, simbolika ima težinu političke poruke – poruke o tome šta su prioriteti, a šta nije.

Najveća institucionalna prevara građana Unsko-sanskog kantona

U tom kontekstu, sve češće se postavlja pitanje da li je Ured za borbu protiv korupcije USK uopće ispunio svrhu zbog koje je osnovan. Za sve veći broj građana, odgovor je negativan. Institucija koja je trebala biti stub borbe protiv političke samovolje postala je njen tihi saučesnik. Umjesto razotkrivanja netransparentnosti, ona je normalizuje; umjesto kontrole vlasti, ona je amortizuje.

Građanima je ponuđena forma bez sadržaja – naziv, budžet, rukovodstvo i nadležnosti – ali bez stvarne nezavisnosti i mjerljivih rezultata. U tom smislu, Ured za borbu protiv korupcije USK sve više djeluje kao institucionalna obmana: stvoren da stvori privid kontrole, da umiri javnost i da posluži kao demokratski dekor, dok se ključne odluke i dalje donose izvan domašaja javnosti.

Kada institucija koja u nazivu nosi borbu protiv korupcije odbija objaviti čak i podatke o platama onih koje bi trebala nadzirati, tada problem više nije u njenoj efikasnosti, već u njenoj funkciji. Takav Ured ne samo da ne doprinosi borbi protiv korupcije, već aktivno podriva povjerenje građana u mogućnost institucionalne kontrole vlasti.

Zaključak koji se više ne može odgađati

Građani Unsko-sanskog kantona ne traže senzacije niti političke obračune. Traže osnovne informacije o tome kako se troši njihov novac. Traže institucije koje rade svoj posao. Traže minimum poštovanja.

Transparentnost nije prijetnja vlasti. Ona je njen temeljni korektiv. Sve dok Ured za borbu protiv korupcije USK odbija objaviti mjesečna primanja članova Vlade USK, svaka njegova izjava o borbi protiv korupcije ostaje bez stvarnog značenja.

Bez transparentnosti nema odgovornosti. Bez odgovornosti nema povjerenja. A bez povjerenja, institucije – bez obzira na ime koje nose – prestaju služiti građanima i postaju još jedan instrument političke obmane.