Mentalitet!
Nepisani ustav Balkana i najuspješnija prevara koju smo ikada prihvatili kao životnu filozofiju.

Tom rečenicom se ne tješi — tom rečenicom se ućutkuje.

Kad ti kasni plata — ćuti, može i gore.
Kad te ponižavaju — ćuti, može i gore.
Kad vidiš nepravdu — ne talasaj, može i gore.

I, naravno, uvijek može gore. U tome i jeste trik. „Gore“ stoji iznad nas kao prijetnja, kao stalni podsjetnik da ne smijemo poželjeti normalno.

Ovdje se ljudi ne bore za bolji život. Ovdje se bore da izdrže.

Ne pitamo kako da bude bolje. Pitamo dokle ovako može. Kao da život nije nešto što treba živjeti, nego neka dugotrajna nepogoda koju samo treba preživjeti.

Najveća šteta ove filozofije nije u siromaštvu. Nego u navici.
Navikli smo na redove.
Na loše usluge.
Na loše ljude na dobrim pozicijama.
Na to da zovemo srećom ono što je zapravo puko preživljavanje.

Kod nas se uspjeh ne mjeri slobodom, nego izdržljivošću.
I dok običan čovjek računa da li da plati račune ili kupi lijekove, neko drugi razmišlja koji će auto uzeti ove godine. Ali i to ima objašnjenje: ćuti, može i gore.

Ta rečenica je savršena za one koji vladaju. Jer narod koji se stalno boji „goreg“ nikad neće tražiti „bolje“.

Najveća laž je što se „ćuti, može i gore“ predstavlja kao mudrost. A to nije mudrost. To je odustajanje.

Jer onog trenutka kad prestaneš da tražiš bolje, počneš da pristaješ na loše.

A mi smo pristali. Na sve.

I svaki put kad neko digne glas, kad kaže da ne mora ovako, odmah ga ućutkaju: ne buni se, ne pametuj, može i gore.

Može.

Ali pitanje nije može li gore.
Pitanje je — zašto nikad ne pitamo može li bolje?

Najveća pobjeda ovog sistema nije što nas je osiromašio. Nego što nas je naučio da budemo zahvalni i kad dobijemo mrvice.

I dok god budemo živjeli u strahu od „goreg“, živjećemo u lošem — ubijeđeni da je to normalno.

A nije.