Ukoliko ne počnemo nazivati stvari pravim imenom i djelovati – makar to bilo malim koracima – nenormalno će zauvijek ostati naša svakodnevica.
To što smo prihvatili "nenormalno" kao "normalno" jedan je od najvećih problema današnjice.
U mnogim zemljama onoga što danas nazivaju zapadni Balkan, posebno u onima koje još uvijek nisu članice Europske unije, gotovo svakodnevno svjedočimo jednom paradoksu: ono što bi u zdravom društvu izazvalo šok, ogroman protest ili smjenu vlasti – kod nas je postalo sasvim uobičajeno. Korupcija, zloupotreba položaja, političko zapošljavanje (zapošljavanje preko stranaka), lažna obećanja, nacionalistička retorika i otvoreno ignoriranje zakona više ne izazivaju čuđenje. Umjesto toga, ljudi samo slegnu ramenima i kažu: "Pa tako ti je to kod nas."
To što smo prihvatili "nenormalno" kao "normalno" jedan je od najvećih problema današnjice. Ova tiha kapitulacija društva pred političkom i moralnom erozijom nije došla preko noći. Godinama su nas navikavali da ništa ne vrijedi mijenjati, da su svi isti, da "ne talasaš" i "samo gledaš sebe". Mediji, umjesto da budu korektiv vlasti, često postaju njen PR servis. Institucije, umjesto da štite građane, štite političke elite. A građani – umorni, razočarani i ekonomski ucijenjeni – sve više tonu u apatiju.
Mladi odlaze, stariji šute, a vlast cvjeta li cvjeta. Na izborima često biramo ne one najbolje, nego se bira "manje zlo". Pristali smo na kupljene, čitaj: lažne diplome - koje su nekad bile sramota ne samo za pojedince, nego i za cijeli grad i državu. Danas samo slegnu ramenima i dodaju "znao se snaći". Pristali smo na ponižavajuće plaće, devastiranu prirodu, sve praznije škole i bolnice, jer smo izgubili vjeru da može i treba biti drugačije. A to je upravo ono što odgovara "onima gore".
Gdje je rješenje?
Prvi korak je osvijestiti se i shvatiti da ono što živimo nije normalno.
Demokracija ne znači trpjeti, nego tražiti odgovornost.
Patriotizam nije slijepa lojalnost vođama, već borba za dostojanstven život svih građana.
Ako ne počnemo nazivati stvari pravim imenom i djelovati – makar to bilo u malim koracima – nenormalno će zauvijek ostati naša svakodnevica.
Promjenu valja započeti pitanjem: "Zašto prihvaćamo ono što vrijeđa zdrav razum?"
I ne čekati da to prvi uradi netko drugi!
