U sferi današnje ljudske gluposti nailazimo na razne paradokse. Od onih prostih, poput uvjerenja da djeca ne treba da skijaju jer „troše koljena“, do onih manje prostih, gdje u ulici dugoj tri kilometra stoji sedam policijskih patrola. Kući, ako imaš sreće, stižeš nakon treće, a ako si malo više neraspoložen i ulizivački nenastrojen, dolaziš nakon sedme.

U Republici Srpskoj danas patriotizam se uglavnom svodi na tuđa prošla postignuća. Mediokriteti su pokupili kajmak sa žrtve i živih i mrtvih boraca i, zaklanjajući se iza njihove krvi, uzdigli sebe u političku kvazielitu. Srećom, ja imam sjećanja koja prevazilaze prosjek , moj otac je nosilac dva visoka vojna odlikovanja. Odrastao sam na istinitim i ponekad zastrašujućim pričama, ali nisam naučen da mrzim. Naprotiv, odabrao sam da budem u društvu ljudi koji biraju, lični razvoj, ozbiljne hobije i rad na sebi, upoređujući se sa velikim Srbima: Jovanom Cvijićem, Mešom Selimovićem, Crnjanskim, Teslom, Mihajlom Pupinom i mnogima drugima (ne zanoseći se da je to moguće, ali nadajući se da budemo makar i tri posto toga što su oni). Naš put patriotizma oslikavamo svojim djelima, a ne brojem zastava na balkonu i krstova na unutrašnjem retrovizoru.

Nažalost, u moru lažnih patriota, politički instruisanih neznalica i onih koji su svoje poluistine i lažne ratne biografije pretvorili u trajne političke propusnice, naša država stagnira. Korištenje stalne ratne retorike stvorilo je generaciju mladih koja misli da zna sve o ratu i državnom uređenju, a ne zna ni osnovnu gramatiku, a da ne govorimo o tome koliko članova čini skupštinu ili šta je to „embargo“. Nacionalizam, iz ljubavi prema svojoj naciji, prerastao je u mržnju prema drugima, dovodeći do mora apsurda, od kojih je samo jedan taj da ni Božić ne možemo proslaviti u kafanama u kojima smo odrasli, a da ne platimo stajanje za stolom , ni manje ni više nego 100 KM.

Imao sam priliku da odrastam u najboljem gradu na svijetu, gradu koji su izgradili ljudi koji su morali da napuste svoje kuće u kamionima i na konjskim kolima. Grad gradili kao kuću , ciglu po ciglu, ulicu po ulicu, park po park. Voljeli su ga jer nisu imali drugi izbor. Jer njihov je ostao "daleko" , a ovu livadu pretvorili su u nešto što nam je svima na čast. Svakom ciglom, ulicom, parkom i školom gradili su ponos i kulturu sarajevskih Srba i njihovih porodica.

Dolaskom novih generacija, grad je počeo gubiti svoju dušu. Policajac ne zna ko je bivši general, vozač hitne pomoći pogriješi ulicu, a običan građanin mora zvati „onog tamo“ da bi predao dva papira u katastar. Grad postaje mjesto pridošlica i apsurda, kultura i identitet su zaboravljeni. Valjda je normalan ciklus smjene generacija, ali nekad, kao nama sad, situacija krene na gore. Gorštaci i heroji polako umiru i odlaze, prepričane priče sa zamijenjenim likovima nam pričaju neznalice. Učitelje „vraćamo iz penzije“ da bi djeca znala čitati, a liječimo se kod privatnika, jer lakše je platiti onom koga ne znaš nego moliti za prvi stepen zdravstvene zaštite u gradu koji je nastao na kostima naših najbližih.

Iako je tužno, ne smije biti zaboravljeno da je jedna čitava poslijeratna generacija u toj prvoj deceniji ponijela najviše imena stradale braće, očeva, sestara, majki, drugova, kumova…

Ipak, uprkos svemu, ostaje nada da će se nešto promijeniti, pa da mladi neće toliko bježati. Možda će nam biti draže: „Eto me stari za Božić dole, spremi svega, treba li para poslat? “, nego da harač mladosti plaćamo pridošlicama i mediokritetima. Grad je još uvijek naš, sa svim uspomenama i pričama koje nas uče kako da budemo heroji, kako da poštujemo imena, trud i znanje palih i živih prethodnika. Svako sjećanje iz školske klupe podsjeća da ljubav prema gradu nadjačava apsurd svakodnevnice, iako bi bilo mnogo bolje da nam drugari iz školskih klupa nisu „preko“, i zamijenjeni novim licima tuđih gradova i sela.

Mada kad se sve sabere, ostaje nepobitna istina lokalne svakodnevnice: „Može malo vozačka, dokle ćeš to, majstore?“ — rečenica koja, koliko god zvučala smiješno, savršeno oslikava apsurd, ali i ljude koji grade ili razgrađuju našu svakodnevicu.

Srećna Nova godina, grade.