U unsko-sanskoj političkoj kući stvari su kristalno jasne: sve može da se mijenja — osim onoga što je zaista važno. Na papiru, reforme klize kao puter, strategije se usvajaju brže nego što se stižu odštampati, a radne grupe niču kao gljive poslije kiše, naročito kad se približi kantonalna sjednica. Ali kad se dođe do pravih “jaja” sistema, onih tvrdih, dobro ušuškanih, zaštićenih slojevima odluka, podzakonskih akata i lokalnih rodbinskih veza, odjednom — nema raja za promjene jaja.

Veterani unsko-sanske političke scene to sažmu jednostavno: sve može, samo nemoj dirati u postojeća jaja. Ta jaja su metafora za institucije koje se ne modernizuju, za zakone koji se ne mijenjaju, za budžete koje se ne dira jer “tako je oduvijek u kantonu”, i za funkcije koje se rotiraju unutar dva stalna inkubatora — od Bihaća do Cazina.

Narod se, naravno, nada drugačije. Izlazila na izbore raja, mijenjala liste i stranke, nosila olovke, glasala “za promjene” — ali rezultat bude uvijek isti: nema raja za promjene jaja. Jaja ostaju ista, dobro ušuškana, a raja ostane samo sa osjećajem da je opet dala glas za nešto što je već odavno inkubirano.

Svaka nova vlast zaklinje se da će „razbiti jaja stagnacije“, „izlegnuti novu politiku“ ili „donijeti svježe ideje za Unsko-sanski kanton“, ali čim se ugnijezde u fotelje, shvate da je mnogo lakše grijati ista stara jaja nego se zamjerati onima koji ih čuvaju u kancelarijama, zgradama institucija i skupštinskim hodnicima.

A ti čuvari su posebna kategorija: ljudi koji već dvadeset i pet godina obavljaju “privremene” funkcije, odbori koji se sastaju češće na ručkovima nego na sjednicama, te komisije koje sporo rade — ali ipak dovoljno brzo da same sebi produže mandate i uvećaju dnevnica.

Kad se neko odvaži progurati reformu, odmah se digne graja: “Ne može to tako u USK-u, mora postupno, polako, nemojte da ih dirate naglo!” Kao da se radi o termički osjetljivom proizvodu, a ne o političkim odlukama. Sistem je navodno toliko nježan da bi se mogao “pregrijati” čak i od same pomisli na transparentnost ili digitalizaciju.

U međuvremenu, građani USK-a čekaju da se iz tih političkih jaja izlegne bar nešto korisno: bolji javni rtv servis, veća transparentnost izvršne vlasti, funkcionalnije kantonalne institucije, ili makar manje papira za jednu običnu potvrdu. Ali iz starih jaja, kažu biologija i politička praksa, teško da će se izleći išta novo. Eventualno se pred izbore samo malo promrda ljuska — da se stvori utisak da je “proces u toku”.

I tako, iz godine u godinu, naše političke kokoši ponavljaju istu rečenicu: “Strpite se još malo, radimo na tome.” A jaja? Ista. Neotvorena. Nedodirljiva. Neuništiva. Jer jedno je sigurno: dok god se ne diraju ta ključna jaja sistema, naši politikanti u USK-u će živjeti u raju — a promjene će ostati tačno tamo gdje i jesu.

U paklu birokratije.