Vučić najavljuje nasilje

Aleksandar Vučić nije neki mali političar koji u trenutku nervoze izgovori ponešto nepromišljeno. On je predsjednik države Srbije, čovjek koji je zadužen da štiti sve građane svoje države, a ne da ih zastrašuje. Kada on javno izgovori rečenicu da je „pitanje dana kada će nekoga da ubiju“ ili kada postavi pitanje „koga su riješili večeras da ubiju?“, to nije puka retorika, niti bi smjela biti. To je poruka. I to poruka u zemlji u kojoj je vlast odavno pokazala da umije da pređe sa pendreka na pištolj.

Ali, tko su ti „oni“ koji bi ubijali? Vučić ne precizira, ali zna se koga sve on svakodnevno napada, kao što svi znaju i to da u Srbiji oružje nije u rukama običnih građana, već u rukama države, policije, vojske i, sve češće, kriminalnih grupa koje uživaju zaštitu vlasti. Kada predsjednik države govori o ubojstvima, on zapravo skreće pažnju na atmosferu koju sam njeguje – atmosferu straha, progona i brutalnosti.

Za vrijeme SNS vladavine ubijeno je više veoma poznatih i utjecajnih lica (recimo Oliver Ivanović i Vladimir Cvijan 2018. godine), a nijedan slučaj pravno još nije rasvjetljen niti je ubica uhvaćen. I to nešto govori. Govori o državi u kojoj je nasilje postalo normalizirano, a pravda potisnuta u ćošak. Govori o režimu koji ili ne može ili ne želi da zaštiti vlastite građane, naročito one koji mu stoje na putu.

Da li će ubiti političkog protivnika? Neki glasan glas sa ulice? Novinara ili novinarku koji mu postavljaju „nezgodna“ pitanja? Ili će to biti poruka svima – da se povuku, da šute, da se ne bune. U zemlji u kojoj se već godinama guši sloboda medija, u kojoj se protivnici vlasti sataniziraju, u kojoj se tužilaštvo i policija koriste kao batina protiv neistomišljenika, nije nemoguće zamisliti da se nasilje prenese i na najviši nivo – fizičko uklanjanje protivnika. Kad Vučić kaže da može „za jedan sat posjetiti kuću svakog od njih“ (valjda političkih protivnika), to implicira sposobnost da dođe do njih vrlo brzo i lako – i u toj implicitnosti leži otvorena prijetnja.

Vučićeva izjava zato nije samo lapsus. Ona je ogledalo jedne politike koja je decenijama u kontinuitetu pokazivala da nasilje nije posljednja opcija, nego uobičajeno sredstvo. I sam Vučić je politički odrastao u vremenu kada je vlast rješavala nesuglasice metkom i bombom. Njegovi mentor i "politički otac" tada je stvarao atmosferu u kojoj je likvidacija bila nastavak politike drugim sredstvima. A i danas čini isto.

Sada, kad Vučić govori o ubojstvima, to više zvuči kao upozorenje, možda i priprema javnosti za „nešto što će se desiti“. Ne bi mu to bilo prvi put. A građani se s pravom pitaju: da li predsjednik predviđa ili najavljuje?

Jer ako se zaista dogodi, ako netko bude ubijen, njegova izjava postat će dokaz da je znao. A ako je znao, a ništa nije spriječio – znači da je i sam dio tog plana.

U Srbiji, gdje je strah već odavno glavna politička valuta, ovakve riječi ne be smjele ostati tek puki citati iz jednog od njegovih svakodnevnih televizijskog nastupa. One su alarm.

I pitanje koje ostaje da visi u zraku: tko će biti prva žrtva sistema koji vlast sama najavljuje? I što se može očekivati nakon toga?