Ko ne zna o čemu je riječ pomisliće da je rasprava na Ustavnom sudu o ''neradnoj nedjelji u Crnoj Gori'' još jedan vic na temu radnih navika Crnogoraca.
Nedjelja je dan koji dobio ime baš po tome što se tog dana ne radi. Po nedjelji je nazvan i naredni dan ponedjeljak i cijela sedmica. Kraj sedmice ili vikend (weekend) je standard koji je prihvaćen u cijelom svijetu, definisan zakonom i obavezan za sve. I priča o ''neradnoj nedjelji'' liči na raspravu o '' plavom blue jeansu'' i dilemi da li on treba biti plave boje.
Ali, ostavimo logiku i šale. Ustavni sud Crne Gore je nedavno ukinuo odredbu zakona o tgovini kojom je država trgovinama zabranila rad nedjeljom.
Država, ili bolje reći vlast, je takvu nepravdu napravila trgovcima jer ih na drugi način nije mogla natjerati da radnicima daju sedmodnevni i dnevni odmor, dodatno plaćanje rada nedjeljom i ukupno mjesečno radno vrijeme koji su propisani Zakonom o radu.
A u tom Zakonu vlast je poslodavcima izašla maksimalno u susret. Pod određenim uslovima sedmični odmor može biti samo 20 sati, a odmor između dva radna dana 10 sati (Član 78). Time su ukinuta prava za koja su se radnici krvavo borili kroz vjekove. Zaboravljen je standard uveden u devetnaestom stoljeću: 8 sati rada, 8 sati odmora, 8 sati spavanja.
U Zakonu o radu vikend je nazvan ''slobodnim danom koji je po pravilu u nedjelju'', pri čemu nije rečeno po kojem pravilu. Time je omogućeno poslodavcima da kao bogovi odredjuju koji je to sedmi dan kad se treba odmarati.
Ali trgovcima je i to bilo malo. A država ih nije mogla natjerati na poštovanje zakona, jer je trgovina privredna grana u Crnoj Gori koja najviše novca donosi državnom budžetu.
Odmor nakon šest dana je uveden još u vrijeme robovlasništva. Robovlasnici su shvatili da odmorni robovi bolje rade i brzo nadoknade gubitak nastao u danu odmora. Robovlasnik je čuvao robove, jer su oni bili njegovo sredstvo za rad koje je skupo platio. A današnji radnici su jeftiniji od robova. Kad jedan ode - drugi se lako nađe.
U tim vremenima je prihvaćena četvrta Božja zapovjest, koja prema pravoslavnom nauku glasi: ’’Sjećaj se dana odmora da ga svetkuješ; šest dana radi i završi sve svoje poslove, a sedmi dan je odmor Gospodu Bogu tvojemu’’. Zanimljivo je, da se u odbranu nedjelje nisu uključila sveštena lica nijedne crkve. A baš su oni morali zatražiti poštovanje ove Božje zapovijesti. Tako bi zaštitili svoje vjernike i njihovo pravo na obred nedjeljom.
Radnici su neorganizovani, podijeljeni u više sindikata koji nemaju nikakvu realnu snagu. Državni službenici i njihovi sindikati koji su najmoćniji šute. Oni imaju zagarantovan dvodnevni vikend. Ne boli ih tudja muka i odgovara im da mogu kupovati vikendom.
Sindikati su pristali na inferiornu ulogu u društvu, bez ideje i želje da se bore za prava radnika. Takvi sindikati poslodavcima omogućavaju iskorištavanje radnika bez tenzija i pobune.
Političari su odavno izgubili interes za socijalne teme. Iako sve najjače političke stranke imaju u nazivu socijalistički predznak, nijedna se ne zalaže za prava radnika, čak ni retorički.
Tako su radnici ostali bez prava koja su im prije trideset godina bila zakonom zagarantovana. Izgubili su ih bez borbe, jer ih nije imao ko u nju povesti.
I dok se raspravlja da li nedjela treba biti neradna radnici odlaze u države gdje su im osnovna prava zagarantovana. Tamo trgovci znaju kako rasporediti radno vrijeme ako žele raditi nedjeljom. I pored toga trgovci dobro zarađuju, iako daju veće plate većem broju radnika a rashodi i cijene robe su isti kao kod nas.