Još jedna pobjeda, još jedan poraz i još jedno ništa. U dvadesetoj, jubilarnoj godini SNSD-a na vlasti glasači su iznova potvrdili da je politika Milorada Dodika ono što želi većina. Pokradeni ili ne, ponovljeni prijevremeni izbori za predsjednika RS-a ovjerili su (ne)volju naroda.
Ne može mu niko ništa:
Prvi put je promjena, drugi put znanje, treći put je sreća, ali peta pobjeda je potpis na dijagnozu opšteg društvenog stanja usljed kojeg oni najgori među nama u svojim rukama drže sve konce moći.
Činjenica da postoje kakvi - takvi izbori i mogućnost da se glasa slobodno govori u prilog svemoćnosti SNSD-a, koja ubija bilo kakvu nadu da će se Miloradu Dodiku bilo ko od domaćih političkih aktera propisno suprotstaviti. Kada se saberu svi vrli opozicionari na jednom i Dodik na drugom tasu vage, čini se da njegovi protivnici nemaju nikakvu šansu. Iz ciklusa u ciklus, iz kampanje u kampanju SDS&co potvrđuju svoju nesposobnost da stasaju u ravnopravne protivnike. Najbolji primjer su jučerašnji ponovljeni izbori na kojima je, navodno najveća nevladajuća stranka, uspijela da prospe prednost veću od šest hiljada glasova. Kao ovjeru poraza pojavio se snuždeni Branko Blanuša, jedva dočekavši da se povuče pred narodom koji mu je dao povjerenje.
SNSD je zasigurno najmoćnija politička stranka u državi, ali i izvan nje, jer je Milorad Dodik uspio istovremeno da pljune u lice Bosni i Hercegovini, ali i opoziciji u RS-u. Bilo da ih je ganjao po hodnicima ili presretao na stepenicama, laktaški mandrak uspio je da prenese sve svoje kancerogene poruke kroz pasaže nezvanične diplomatije do ušiju vodećih čelnika State Depratment-a. Zatim je ekspresno preletio Atlantik, spreman da ovijekoviječi još jednu pobjedu i tako pokaže svim oponentima da mu niko ne može ništa.
Turbofolk hit i turbofolk politika zasigurno idu ruku pod ruku, a pjesma Mitra Mirića mogla bi da posluži i kao nova himna Republike Srpske.
Saberemo li i oduzmemo sve, na kraju bajke o Dodikovoj propasti samo su laži o istoj istinite.
Glasači koji mogu dvije decenije da biraju i podupiru svoje zulumćare ni ne zaslužuju bolje od SNSD-a. Samim tim nije Mile kriv, mi smo govna.
Parada pijanstva i kiča:
Kao što običaji nalažu šef je počasti sluge gozbom, ali naravno o trošku glasača. Uzevši mikrofon u ruke najavio je povratak u selo, a zatim zdravicom pozdravio prisutne. Vrhuška vladajuće koalicije jela je i pila ne pitajući koliko košta, jer svakako oni ne plaćaju. Raskalašeni pred sofrom gledali su nastup besmrtnog vožda, hvatajući politički vazduh nakon mjeseci preživljavanja.
Nije ni čudo što godinama pobjeđuje, jer oni isti koji ga svojim olovkama dovode na vlast zapravo uživaju u njegovim performansima. Vašarski modus operandi dodikovske politike skrivena je požuda biračkog tijela. Sitni grijeh velikog dometa koji kriju u sebi, kao djeca uhvaćena u čeprkanju nosa. Prija i boli istovremeno.
Polako će doći i oktobar, iako je politički kalendar pretrčao sve do septembra, pa tako smo tako već u januaru dobili prve kandidature. Stanovništvo je iznureno kontinuiranim porazima i prokockanim šansama, a bilo kakva promjena odavno je ušla u domen naučne - fantastike. Ali, postavlja se pitanje treba li nam uopšte bilo kakva promjena ili smo svoju svrhu pronašli u svakodnevnom tavorenju?
