Rad Skupštine Unsko-sanskog kantona posljednjih sedmica našao se u fokusu javnosti nakon što je pitanje akreditacije jednog medija preraslo u širi institucionalni i politički spor. Povod je odluka Skupštine USK koja se odnosi na način i uslove pod kojima mediji mogu pratiti njen rad. Sve je počelo Javnim pozivom koji je Skupština USK raspisala za sve medije u Bosni i Hercegovini, s ciljem da se omogući transparentan i jednak pristup sjednicama.

Na taj poziv prijavila se i platforma Plenum.ba, čiji je istraživački novinar tražio akreditaciju za praćenje sjednica Skupštine. Nakon što su razmotrene prijave, Kolegij Skupštine USK je većinom glasova odlučio da ovaj medij može prisustvovati sjednicama, u skladu s pravilima koja važe za sve prijavljene medije.

Međutim, ova odluka nije prihvaćena bez političkih i ličnih reakcija. Predsjednica kluba zastupnika jedne političke partije javno je izrazila protivljenje, uz stav da zastupnici iz njenog kluba neće prisustvovati sjednicama ukoliko se novinaru Plenum.ba omogući akreditacija. U suštini, to je značilo da se prisustvo jednog medija dovodi u vezu s bojkotom rada Skupštine.

Takav pristup otvorio je pitanje koje je važno i za građane: da li političke stranke i njihovi predstavnici mogu uslovljavati rad Skupštine zbog odluka koje su već donesene kroz institucionalne procedure? Drugim riječima, da li se pravila mijenjaju pod političkim pritiskom ili se poštuju bez obzira na (privatna) neslaganja?

Predsjedavajući Skupštine USK, Nisvet Jusić, u ovom slučaju je zauzeo jasan stav. On je poručio da svi mediji koji su ispunili uslove Javnog poziva imaju pravo da prate rad Skupštine. Time je poslana poruka da se odluke institucija moraju poštovati i da ne bi trebale zavisiti od političkih pritisaka ili pojedinačnih nezadovoljstava.

U dijelu koji se odnosi na istraživački rad, novinar Plenum.ba u ovom procesu zadržao je izraženu profesionalnu suzdržanost. Iako postoji svijest o tome da su mu poznate i određene osjetljivije okolnosti iz ranijih perioda u privatnim odnosima sa predsjednicom kluba, svjesno je izbjegnuto njihovo iznošenje u javnost, kako se ne bi dodatno opterećivali politički odnosi te kako bi fokus ostao isključivo na aktuelnom institucionalnom okviru i javnom interesu. Ovakav pristup se može opisati kao dosljedno odmjeren i profesionalan, kako priliči jednom džentlmenu, uz insistiranje na tome da se medijski rad vodi isključivo kroz provjerene činjenice i relevantne institucije, bez personalizacije ili širenja konflikata.

Iako se na prvi pogled radi o tehničkom pitanju – ko ima akreditaciju i ko može ući u salu Skupštine – slučaj je pokazao da iza toga stoji širi problem. Radi se o odnosu politike prema medijima i pitanju koliko su institucije zaista otvorene za javnost i kontrolu njihovog rada.

Za građane Unsko-sanskog kantona ovo nije beznačajna tema. Način na koji se tretiraju mediji direktno utiče na to koliko javnost ima uvid u rad onih koje je izabrala. Ako se pristup institucijama dovodi u pitanje zbog političkih neslaganja, onda se postavlja i pitanje transparentnosti i jednakog tretmana.

Ovaj slučaj je zato postao više od rasprave o jednoj akreditaciji. On je pokazao kako se odnosi između politike i medija lako mogu pretvoriti u politički spor, ali i koliko je važno da institucije ostanu dosljedne pravilima koja same donose.

Dalji razvoj situacije pokazat će hoće li prevladati poštivanje institucionalnih odluka ili politička uslovljavanja. Za građane, suština ostaje ista – pravo da znaju šta rade njihovi izabrani predstavnici i da informacije dobijaju bez ograničenja i pritisaka.