Draško Stanivuković je trenutno u svom najvećem političkom zaletu još od 2016. godine i ulaska u politiku. Otvara nove stranačke prostorije, strane diplomate mu dolaze na noge, izvozi svoje ideje preko granice, rastura makabrični PDP čiji je aktuelni predsjednik, sve to u iščekivanju oktobra i novog poglavlja programirane karijere.
D(r)ašak koji već zaudara:
Od golobradog kidača asfalta koji kao zmija noge krije porodičnu imovinu, preko šamaranog narodnog tribuna i opozicionog gradonačelnika, Draško Stanivuković se za relativno kratko vrijeme prometnuo u jednog od vodećih političkih lidera u Bosni i Hercegovini. Stranku čvrsto drži pod kontrolom, Banjalukom upravlja kako mu se prohtije, a broj njegovih pristalica raste iz dana u dan.
Za sada uspiješno balansira između niskostrasnog nacionalizma kojim kupuje podršku glasača i otvorenosti za saradnju sa drugim nosiocima moći. Njegovo političko djelovanje odavno nije opoziciono, već isključivo oportunističko. Ideologiju, koja sama od sebe ni nema realnu vrijednost, zamijenio je bezprincipijelni pragmatizam.
Ono što Stanivukovićevom usponu daje prizvuk političkog deja vua jeste podrška gostujućih predstavnika SAD-a i Velike Britanije, iste one osovine koja je pod vodstvom Madline Albright uvezla Milorada Dodika u vlast. Iako izgleda isuviše slično dešavanjima od prije skoro trideset godina, saradnja na relaziji Stanivuković - zapad, zapravo je lako objašnjiva i već sada izvjesna. Inostranim predstavnicima u BiH, bez obzira da li ih delegira zvanični Vašington, London ili Brisel nije neophodna promjena, već stabilokratija, privid normalnosti u kojoj će agenda ostati na usmenom nivou, a djelovanje ništavno. Ukoliko bi okrnjena opozicija prevođena SDS-om uspijela da ostvari značajniji rezultat na opštim izborima u oktobru, te eventualno sastavi vladu bez SNSD-a, takva tranzicija predstavljala bi tektonski poremećaj, ali male magnitude, jer će strukture bliske Miloradu Dodiku ostati oksonica zvaničnih institucija čak i nakon njegovog potencijalnog odlaska sa političke scene. Kako bi uspješno premostili tranziciju i izvjestan odlazak Dodika, inostrani supervizori pronašli su svog saigrača u Stanivukoviću, koji, osim što idalje može da odglumi opozicionara, već uveliko planira mandat entitetskog premijera, a gutajući članstvo drugih nevladajućih stranaka rovari kroz opozicioni garnizon.
18. februara ugostio je Johna Ginkela, otpravnika poslova ambasade SAD-a u BiH.
Trenutno vodeći američki diplomata na Balkanu trasira put za uspostavljanje suptilnijeg, skrovitijeg, ali efikasnijeg funkcionisanja predstavništva State Department - a.
Nekoliko dana ranije, tačnije 4. februara, rukovodstvo Pokreta Sigurna Srpska sastalo se sa Karen Pierce - specijalnom izaslanicom Ujedinjenog Kraljevstva za Balkan.
Pierce je omiljena u zvaničnom Sarajevu, koje je kupila cvijetom Srebrenice na reveru i kritičkim govorom o Miloradu Dodiku u britanskom parlamentu, a takva pozicija omogućiće joj da što bolje našminka Stanivukovića u prestonici, ne bi li PSS što lakše pronašao saradnike i u većem entitetu.
Ginkel može da nametne, Pierce da omekša, a Stanivuković da posluži kao infuzija za posrnuli SNSD.
PSS će nadomjestiti nedostatak svježine, a kusur od opozicije postaće neupotrebljiv.
Carevo novo ruho:
Jedina razlika između Stanivukovića i Dodika jeste u ideološkoj podlozi. Prvi je zadojen idejom nebeskog srpstva, dok potonji istu koristi samo po potrebi, onda kada je popularna, a popularna je od već dvadeset godina. Ukoliko bi glasačko tijelo sutra mutiralo u liberalnu grupaciju, Milorad Dodik bi osvanuo ogrnut LGBTQ+ zastavom sa portretom Ghandija u desnoj i grančicom lovora u lijevoj ruci.
Stanivuković na drugoj strani, koliko god bio interesno fleksibilan, neće odstupiti od tvrdokornog nacionalizma, jer je odrastao u vremenu i društvu koje isti svesrdno podržava i to upravo pod patronatom njegovog saveznika iz sjene. Dodik će u pakt sa Stanivukovićem investirati i svog sina Igora Dodika, a oktobar bi vrlo lako mogao donijeti najveće preslagivanje vlasti od 2006. godine do danas.
